‘Volim razgovarati sa starijima. Evo i zašto’

Imaju li mladi i stari zajedničkih tema? Pretpostavljamo da ovisi o tome koga pitate. I dok bi stariji rado dobili detaljniji uvid u živote svoje djece ili unuka, mladi i nisu baš skloni provoditi sate u razgovorima s tetama, stričevima, bakama i djedovima. Ali ima i drugačijih primjera. Evo što je za portal The Odyssey Online tome rekla mlada blogerica Kelcie Fischer, inače studentica na York koledžu u Pennsylvaniji.

Mnogi studenti groze se pomisli da će za praznike morati razgovarati sa svojom obitelji jer uvijek ih dočeka pregršt pitanja: “Koje smjerove si upisao? Imaš li dečka/curu? Kako idu predavanja? Kako ispiti?” To su samo neki od primjera. No iako takav razgovor može biti zamoran, pa čak i pomalo neugodan, postoje razlozi radi kojih je razgovor sa starijima – bilo oni članovi obitelji ili ne – koristan pa čak i zabavan. Uostalom, ne zaboravite da za mnoge starije osobe razgovor s nekim predstavlja najbolji dio dana. Posjećujući svojeg djeda i baku u domu umirovljenika, naučila sam mnogo o starijim ljudima. Ondje sam upoznala mnoge ljude, većinom spremne za razgovor.

Jedan trenutak posebno me dirnuo. Na odlasku sam pozdravila djeda, zagrlila ga i zaputila se prema liftu. No tad sam primijetila da me prati jedna žena u invalidskim kolicima. Okrenula sam se te i nju zagrlila, a ona je počela plakati. Nije željela da odem. Možda je mislila da sam netko drugi, možda nije bila ni svjesna što radi, no njezin me čin podsjetio da nitko ne voli biti sam. Pogotovo kad se život približava svome kraju.

Stariji ljudi imaju mnogo više iskustva od mene. Svašta su proživjeli i mogu nam iz prve ruke prepričati događaje o kojima čitamo u povijesnim knjigama. To je kao da pored sebe imate živi djelić povijesti. Moja baka je odrasla u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata. Slušajući o njezinim iskustvima i mukama, bilo je nevjerojatno. Te su me priče naučile da budem zahvalna na onome što imam u životu i da cijenim svaki trenutak.

Još jedna važna stvar koju sam shvatila kroz ta druženja je da je život kratak i da brzo proleti te da se propušteni trenuci više ne mogu vratiti. Sve što na kraju ostaje su uspomene. Zbog toga je razgovor s ljudima čiji kraj se približava, pomalo nadrealno iskustvo. Ponekad ljudi mojih godina ne uviđaju koliko je život krhak. Društvo i vrijeme u kojem živimo često nas toliko opterećuju da ponekad zaboravimo živjeti.

Volim kad mi se ukaže prilika razgovarati s različitim ljudima, različitog porijekla. Pogotovo volim razgovore sa starijima jer oni su manje opterećeni od mnogih mlađih. Čitav su život proveli brinući o koječemu, a sada napokon imaju vremena živjeti kako bi željeli i s vremenskim odmakom sagledati svoj život. Volim slušati o iskustvima drugih ljudi, bila ona pozitivna ili negativna. A stariji imaju čitav život za ispričati.