Hrvatska hima Lijepa naša domovino ima zanimljivu prošlost. Od dana nastanka izvodila se u svečanim prilikama, no prvi put u povijesti je službeno proglašena državnom himnom Socijalističke Republike Hrvatske (sastavnice Jugoslavije) u prvom ustavnom amandmanu (točka 4.) dana 29. veljače 1972. godine. Hrvatska je tako postala jedina jugoslavenska republika sa službenom himnom. Kako je do toga došlo, pročitajte u sjajnom članku iz „Vjesnika u srijedu“ iz 1971. godine.
Osamdeset godina pošto je “Lijepa naša” priznata kao narodna himna predlaže se da Ustavom SR Hrvatske bude i ozakonjena njezina povijesna povezanost s narodom – da postane himnom SR Hrvatske. Prijedlog da to i službeno postane izražen je u nacrtu prvoga amandmana (t. 3) na Ustav SR Hrvatske.
Tijekom javne rasprave taj je prijedlog i široko prihvaćen. No, čuli su se i glasovi da tekst “Lijepe naše” nije najsretniji, da ne odgovara socijalističkome sadržaju našega društva i slično.
Tradicija i ugled “Lijepe naše” u hrvatskoj povijesti upućuje na to da se u ovome trenutku, kad se predlaže da i Ustavom bude ozakonjeno ono što je desetljećima zapravo već bila, prisjetimo njezina nastajanja i puta, te da razmotrimo zamjerke koje se o njoj iznose.
Horvatska domovina postaje Lijepa naša
U preporodnom zanosu stvaranja nacionalnoga političkog i kulturnog programa, koji je zaokupljao hrvatsku inteligenciju sredinom prošloga stoljeća (19. stoljeća, op. MV), jamačno su glazba i književnost bile područja gdje se to buđenje najviše isticalo.
U to doba novih misli i djela, pjesnik Antun Mihanović piše i stihove “Horvatske domovine” (tiskane 1835. u 10. broju “Danice”), od kojih se posljednje četiri kitice pretvaraju u “Lijepu našu”, prvu hrvatsku himnu.Trebalo je proći punih jedanaest godina, pa da 1846. u glinskom garnizonu, kojim komandira Josip Jelačić (budući hrvatski ban), mladi kadet Josip Runjanin, nadahnut domoljubljem, uglazbi Mihanovićeve stihove. Izvorna Runjaninova skladba nije sačuvana, ali po napjevu prvi ju je 1861. harmonizirao V. Lichtenegger.
Nakon toga “Lijepa naša” brzo se širi Hrvatskom, ulazi u domove i tako malo-pomalo stječe značaj narodne himne. Ipak, do njezine pune potvrde dolazi tek s izložbom Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1891. u Zagrebu. Tom je prigodom upriličen koncert pjesama himničkoga značenja na kojem je, uz još neke pjesme (predlagane za himnu), ta skladba, u izvedbi zbora od sedam stotina pjevača, proglašena najboljom i odabrana za hrvatsku himnu.
Maksim Gorku preveo ju je na Ruski
Dvije godine poslije (1893) “Lijepa naša” svirana je kao hrvatska himna prilikom otvaranja spomenika Ivanu Gunduliću u Dubrovniku, a 1896. u Moskvi ju je, na Sveruskoj industrijskoj izložbi, pjevala skupina Hrvata. Tom ju je prilikom čuo i Maksim Gorki. Budući da mu se svidjela, prevodi je na ruski.
Uvriježena duboko u narodu, “Lijepa naša” ostala je hrvatskom himnom i za stare Jugoslavije. S odašiljanjem prve emisije Radio-Zagreba (15. svibnja 1926.) počinje tradiciju koja se sačuvala sve do naših dana. Naime, završetak svakodnevnoga programa označivao se izvedbom “Lijepe naše”.
Bilo je razdoblja kad je to bilo i jedino javno izvođenje te himne. Iako nije bila službeno suspendirana (ili zabranjena), ona se u poratnome razdoblju ne izvodi u službenim prigodama, osim prilikom određenih kulturnih manifestacija. S vremenom, osobito nakon Desete sjednice CK SKH, “Lijepa naša” spontano se počinje izvoditi i prilikom službenih manifestacija. Na taj način, iako neslužbeno, postaje himnom SR Hrvatske.
Svečana pjesma partizana, a ne ustaška pjesma
“Lijepa naša” bila je i ostala i tijekom narodnooslobodilačke borbe hrvatskom narodnom himnom. (Ona nije bila himna NDH, kako su je pokatkada neki pokušavali sumnjičiti. Njezina raširenost u narodu, humana i miroljubiva poruka nisu ni mogle biti privlačne jednome fašističkom pokretu i režimu kakav je bio ustaški.) Bila je to himna Hrvata i Srba, i svih drugih, koji su pošli u partizane, ona je to bila tijekom cijele narodooslobodilačke borbe, ona je to ostala i po završetku rata.
Novine “Naprijed” od 5. svibnja 1943. pisale su: “Hrlio je Prvoga maja hrvatski i srpski narod iz okolnih sela pod svojim nacionalnim zastavama i slio se s građanstvom grada Otočca da zajedno proslave na velikom zboru dan oslobođenja i dan rada. Blizu 2000 duša radosno su i ponosno slušali zvuke ‘Lijepe naše’ i ‘Internacionale’. Poslije govora, partizanska je muzika odsvirala himnu ‘Hej Slaveni’ nakon čega je izveden program.”
Mjesec dana poslije, na povijesnom Prvom zasjedanju ZAVNOH-a, “Lijepa naša” spontano je zapjevana na završetku njegova rada. Kao hrvatska narodna himna pjevana je i na kasnijim zasjedanjima ZAVNOH-a.
Pokušaj promijene…
Danas je “Lijepu našu” Ustavna komisija Sabora SR Hrvatske predložila da i službeno bude ozakonjena kao himna. Time se potvrđuje njezina stoljetna tradicija i ugled što ga je imala i ima. Ne vadi se iz spomenara, niti je to zastarjela romantičarska pjesma. Prevladava mišljenje da je ona 1971. jednako slobodarska, miroljubiva i rodoljubna kao što je bila 1891. i 1941. Pa, u čemu su onda primjedbe na prijedlog da “Lijepa naša” postane himnom SR Hrvatske?
Sredinom rujna, u Vrginmostu Socijalistički savez općine organizirao je raspravu o predloženim amandmanima na Ustav SR Hrvatske i tom je prilikom više diskutanata (kako su nas izvijestile dnevne novine) izjavilo da prihvaća tekst amandmana o himni “Lijepa naša”, ali predlaže da se ona dopuni sadržajem iz narodne revolucije, s naglaskom na bratstvu i jedinstvu iskovanome u narodnooslobodilačkoj borbi.
Te su primjedbe mjesec dana poslije (17. X) na Općinskom saboru i formulirane (istina, nešto oštrije). Za himnu uopće tom je prilikom rečeno da bi morala slaviti revoluciju, izgradnju socijalizma i samoupravnoga društva, te bratstvo i jedinstvo kao glavne tekovine narodnooslobodilačke borbe. Štoviše, “Lijepa naša” nazvana je starom romantičarskom pjesmom koja ne odražava našu stvarnost. Za posljednji je stih naglašeno da je suviše uzak, jer spominje samo hrvatski narod.
… i ubacivanja narodne revolucije i socijalizma
Na sjednici Upravnoga odbora Talijanske unije za Istru i Rijeku (23. listopada) među ostalim bilo je riječi i o prijedlogu da “Lijepa naša” uđe u Ustav kao himna SR Hrvatske. Zaključeno je da bi tekst “Lijepe naše” trebao biti usklađen sa sadržajem socijalističke stvarnosti u Hrvatskoj.
Što kazuju te primjedbe? One zapravo odbacuju “Lijepu našu” kao himnu SR Hrvatske, jer u njezinu izvornome obliku, koji je u narodu zadržan desetljećima, ne nalaze odgovarajući sadržaj današnje naše stvarnosti.
Treba reći da je “Lijepa naša” izvorno i netaknuta doživjela ove dane, usprkos svima nasrtajima na nju. Njezina starost ili, bolje rečeno, tradicija, pa čak i njezina romantičnost ne čine je manje suvremenom i manje vrijednom. Njezin je tekst u svakome razdoblju bliske prošlosti narod prihvaćao. Nikakvim dopunama i promjenama tekstu ne bi se budilo veće poštovanje jučerašnjih i današnjih djela, niti bi se socijalizmu i samoupravljanju iskazala veća privrženost.
“Lijepa naša” pjevana je u narodu i prenošena s pokoljenja na pokoljenje ne izgubivši ništa od svoje izvorne snage i ugleda. Iako napisana i uglazbljena prije više od jednoga stoljeća, ona ni jednim svojim dijelom ne umanjuje sadržaj naše sadašnjosti, niti može smetati našoj socijalističkoj opredijeljenosti. Uostalom, i najviša načela ovog našeg socijalizma u njoj su sadržana – sloboda, težnja miru i bratstvo.
Prva i jedina
Zagovornici izvornosti i netaknutosti “Lijepe naše” ne čine to iz neke formalne pobude, iz puke naklonosti tradiciji, nego iz uvjerenja da je ona, upravo onakva kakva se zna, “neke vrste simfonija cjelokupnog narodnog života” (kako ju je nazvao Antun Barac povezujući je s mjestom i ulogom što ju je imala u prošlom stoljeću).
Ustavna komisija Sabora SR Hrvatske predložila je “Lijepu našu” za himnu u njezinu izvornome a u narodu sve do danas zadržanome obliku. Sada i nije rasprava o tome da li treba nešto u njoj mijenjati, nego o tome da li se prihvaća za himnu SR Hrvatske ili ne. Opće je uvjerenje da ju je narod, u velikoj većini, takvom već prihvatio.
Napomenimo još da su u javnoj raspravi dosta bili isticani i prijedlozi da se u njezin tekst na neki način unese i pomorski karakter hrvatske države. Čulo se to na nekim otocima (Visu, Hvaru), ali i u drugim krajevima uz hrvatsku obalu. U “Hrvatskome tjedniku” objavljen je i konkretan prijedlog za izmjenu teksta himne s obzirom na takve primjedbe. Predloženo je da se stih “kud li šumiš, svijetu reci” prepravi u “sinje more, svijetu reci”.
Ne ulazeći u analizu pitanja koliko je taj prijedlog prihvatljiv, odnosno koliko su zahtjevi za unošenjem elemenata pomorskoga karaktera hrvatske države na mjestu, prevladava uvjerenje da ni takve prepravke u “Lijepoj našoj” nisu uputne.
Autori su Hrvat i Srbin
Tijekom javne rasprave o amandmanima na Ustav SR Hrvatske mogla su se čuti drukčija i tumačenja, odnosno drukčiji pokušaji obrane “Lijepe naše” kao hrvatske narodne himne. U tome je smislu naglašavano, vjerojatno kao nešto olakotno, da su autori “Lijepe naše” Hrvat Antun Mihanović i Srbin Josip Runjanin.
Takvo je tumačenje u najmanju ruku izlišno. Jer, valja se upitati da li bi vrijednost i ugled “Lijepe naše” bio manji da nije tako. “Lijepa naša” i odabire se zato što je ona prva i jedina kroz duga desetljeća himnom hrvatskog naroda, ali jednako tako i Srba i drugih narodnosti koji su Hrvatsku smatrali i smatraju svojom domovinom.
Narod ju je trajno zadržao svojom himnom, uza sve povijesne prekretnice i društvene mijene, jamačno zato što je smatrao da je njezina vrijednost neumanjiva – da je uvijek jednako hrvatska, narodna, bratska, domoljubna, slobodarska i ponosita.
/autor: Darko Stuparić /VUS, 1971./ Yugopapir/
