Jeste li od onih koji u svemu naizgled dobrome vide loše? I u najnesebičnijim ljudskim gestama tražite manu, gledate tko će se njima okoristiti i pronalazite skrivene motive? Čak i kada ćete vi od te geste profitirati? Mislite li da dobri ljudi jednostavno ne postoje? Ili, ako postoje, rijetki su poput dijamanta?
Svi smo, manje-više, skloni kritizirati ljude i zanemarivati njihova dobra djela i namjere. Nije to samo stvar kulture, potvrdili su neurobiolozi sa Sveučilišta Duke u istraživanju koje je vodio Lawrence Ngo. Naš mozak konstruiran je na način da negativne ishode nekog postupka pripusuje namjeri, a dobre ishode slučajnosti.
Pogledajte onog krasnog mladića koji pomaže staroj gospođi u kupovini. „Kakvu korist on ima od toga?“ prva je misao koja će većini pasti na pamet. Ta misao je jednostavno brža od one druge: „Gle kako je lijepo što joj pomaže!“
Loš scenarij
Za potrebe istraživanja, neurobilozi su smislili scenarij prema kojem potpredsjednik tvrtke dolazi predsjedniku i predlaže novu proizvodnju koja će značajno podići profit kompanije, ali će jako našteti okolišu. Predsjednik mu dogovara: „Briga me za okoliš, želim što više novca. Započnite proizvodnju!“
Želi li predsjednik namjerno naštetiti okolišu? 82 posto ispitanika je odgovorilo potvrdno.
Dobar scenarij
Kreiran je i drugi scenarije prema kojem predsjednik kompanije odobrava proizvodnju koja će pobvećati profit, ali i značajno POMOĆI okolišu.
Želi li predsjednik namjerno pomoći okolišu? Samo je 23 posto ispitanika odgovorilo potvrdno.
A prava istina jest da predsjednika uopće nije briga za okoliš i prema onome što smo čuli, potpuno je indiferentan po tom pitanju. Ne postoji logičan razlog da pomislimo kako je iza lošeg scenarija veća namjera nego iza dobrog scenarija. No to je ljudska priroda. Ovaj je efekt nazvan Knobeov efekt, a prema filozofu koji je smislio navedene scenarije.
Unaprijedite sebe!
Da bi objasnili ishode ovog psihološkog eksperimenta, znanstvenici su smislili četrdeset raznih scenarija pa su funkcionalnom magnetskom rezonancom analizirali moždanu aktivnost ispitanika. Zaključili su da puno smo racionalniji i kritičniji kada prosuđujemo nečije pozitivne poteze i pri tome se posebno aktivira dio mozga koji zovemo amigdalom. Posljedica je to nesvjesnog vjerovanja da su pozitivne namjere posljedica sebičnog čina pa jednostavno tražimo greške. Primjerice, u scenariju koji pomaže okolišu, vjerujemo da je to nenamjerna nuspojava.
Da bismo nekoga pohvalili, moramo pobijediti sebe. S druge strane, puno je lakše nekoga osuditi. Za to nam je, naprosto, potrebno puno manje moždane aktivnosti, analitičnosti i razuma.
