Dok sjedite doma i kukate, prevarit će vas za mirovine

Izlijevanje izmeta, kojem smo svjedočili ovih dana, pred zgradu Vlade ili na ulaz Državnog odvjetništva, moglo bi biti početak velikog građanskog bunta, zaključili su brojni komentatori na društvenim mrežama. “Danas kanta, sutra cisterna” ili “Danas govna, sutra motike”, samo su neki od komentara koje smo pročitali na Facebooku.

No, činjenica je da hrvatski građani vole prosvjedovati na Facebooku, a kada treba navući cipele i izaći na ulice, radije biraju dekicu i prebiranje televizijskih programa s udobnog kauča. Zašto je tomu tako, upitala je Slobodna Dalmacija uglednu psihologinju Mirjanu Krizmanić.

“Imam dojam da smo nekad bili društvo s većom kohezijom i da je bilo puno više identifikacije sa zajednicom. Danas se veći dio mladih uopće ne identificira s ovim društvom i samo gledaju kako će otići, i to baš oni najpametniji i najprodorniji, s najboljim crtama ličnosti. Oni nemaju kritičko mišljenje o ovom društvu, jer ih se to društvo ne tiče”, kaže Krizmanić.

Dodaje kako u društvu postoji i veliki broj potpuno pasiviziranih građana (“oni ne vide, ne čuju i ne govore”), što apriori onemogućava bilo kakvu zajedničku akciju, a to opet znači, po njezinim riječima, “da ostajemo živjeti u kaljuži i da ne može biti bolje”.

“Čitam što naše vlasti namjeravaju učiniti s mirovinama i zgražam se nad tim. Mislim da će ti ljudi biti prevareni za svoje novce”, upozorava Krizmanić i dodaje da u hrvatskom društvu ne postoji snaga koja bi motivirala ljude za bunt, osim Crkve, “koja svake nedjelje ima svoju pastvu kojoj šalje poruke”.

“Druge snage nema. A narod je neobrazovan, pola njih niti ne zna što je Istanbulska konvencija. Nitko se ne bavi tim ljudima osim Crkve. Oni samo čuju: Crkva je protiv Istanbulske konvencije, vrag pakleni je iza toga, i mi to vjerujemo. Isto je i oko mirovina: pola ljudi neće razumjeti što se događa, je li im bolje da povuku novac iz drugog stupa ili ne. Prema tome, opća dijagnoza društva, po mom sudu, glasi ovako: pasivni, utučeni i apatični, zapušteni u obrazovnom i društvenom smislu”, zaključuje Krizmanić.