Show
Voljela je život: Preminula je velika glumica Marija Kohn
Zamalo da se nisam rodila u našem drvenom zahodu kraj kuće. Majka je trebala ići na veliku potrebu, ali ona nije znala da sam ta potreba bila ja. Dobro da ju je moja none Marija čula kako urla i spasila mi život.
Najnagrađivanija hrvatska glumica koja iza sebe ima više od stotinu kazališnih uloga, šezdeset filmova, četrnaest televizijskih drama i serija, Marija Kohn, preminula je u 85. godini života. Potvrdilo je to Hrvatsko društvo dramskih umjetnika. Ispraćaj će biti u srijedu, 18. srpnja u 13.35 sati na zagrebačkom krematoriju.
Izdvojili smo nekoliko crtica iz intervjua koje je davala proteklih godina kako bismo se prisjetili kako je izravna i nepretenciozna bila velika Kohn.
O svojem rođenju
Zamalo da se nisam rodila u našem drvenom zahodu kraj kuće. Majka je trebala ići na veliku potrebu, ali ona nije znala da sam ta potreba bila ja. Dobro da ju je moja none Marija čula kako urla i spasila mi život. Poslije smo se znali našaliti kako moja majka Franka nije znala razlikovati trudove od velike nužde. Eto, vidite kako je počelo, tako će valjda i završiti. (Večernji list, 27. studenog 2011.)
O sukobima s Belom Krležom
Bela Krleža bila je na glasu kao glumica koja nije dobro pamtila tekstove na sceni. I uvijek su joj pomagale šaptačice. Jednom sam mijenjala kolegicu, a bila sam dobra šaptačica. Bela je zapinjala, ja sam joj svesrdno pomagala. Poslije predstave uzrujano mi je prišla i afektiranim povišenim tonom rekla: “Tko ste vi, Marija Kohn, da vi meni šapćete, a da mene nitko u kazalištu ne obavijesti o tome!” A ja sam joj odbrusila: “A tko ste vi, Bela Krleža, da ja ne bih mogla vama šaptati! Zašto ne naučite tekst?” Ona je ostala paf, jer je prema svima bila bahata. A ja se nikad nikom nisam dala. (Nacional, 22. lipnja 2015.)
O Jovankinim tanjurima
Jednom prilikom bila u Lici, u selu Pećani, u kojemu je rođena Jovanka Broz. Bila je neka proslava pred njenom kućom. Tamo smo se našli moj pokojni kolega Đuro Utješanović i ja. Tad se Đuro baš uselio u novi stan i kućio se, trebalo mu je sve za domaćinstvo. Na toj fešti na livadi zapeli su mu za oko neki tanjuri sa stola. Sjećam se da je Đuro pronašao veću plastičnu vreću i prije odlaska spakirao nekoliko komada tanjura i pribora za jelo iz Jovankine kuće. Dakle, otuđio i odnio kući, a ja sam mu pomagala u tom zločinu. Jednom me pozvao na večeru i jeli smo iz tih Jovankinih tanjura! (Nacional, 22. lipnja 2015.)
O estetskim zahvatima
Razmišljala sam o tome da odem na “peglanje” kod plastičnog kirurga, ali sam zaključila da onda ne bih mogla igrati ženu od 78 godina, već neku šezdeset i nešto, a takvih kod nas ima mnogo. Osim toga, estetski zahvati prilično su skupi. (Glorija, 31. svibnja 2012.)
O bogatstvu i siromaštvu
U okvirima u koje sam sebe strpala, u njima sam se držala, i nastojala učiniti, za sebe i druge, najbolje što se moglo. I najpoštenije. Primjerice, žao mi je što nisam bogata, pa da siromašnima mogu podijeliti lovu. Pa mi smo postali zemlja ljudi koji prose. Najgori mi je prizor kad vidim ljude kako kopaju po kontejnerima. Tada me uhvati golema tuga. Često se zbog toga osjećam rastrgano. Volim ljude, volim život, volim sve. (Story, 27. prosinca 2011.)
Marija Kohn rođena je u Lopudu 7. kolovoza 1934. u obitelji židovskog podrijetla. Marijin otac Antun Kohn (iz bogate dubrovačke obitelji) je bio kapetan duge plovidbe, a majka Franka Perinić-Kohn je podrijetlom bila sa Lopuda. Otac joj je nestao 1938. godine, prije rođenja Marijinog brata. Obitelj je mislila da su ga regrutirali u ratu, smatrali su ga nestalim, no Marija je jedina vjerovala da je živ. Dvadeset godina poslije, kada je došla u Zagreb na studij, uspjela ga je pronaći uz puno muke i truda preko jedne gospođe iz Argentine. Živio je u Buenos Airesu sa suprugom podrijetlom s Korčule koja mu je rodila tri kćeri. Mariju je odgojila baka nakon što joj je majka preminula od tuberkuloze 1945. godine. Studirala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu unatoč želji djeda i baka (sa očeve strane) da studira na Prirodoslovno-matematičkom fakultet u Zagrebu. Sva vrata otvorila su joj se 1957. godine, kad je u filmu Svoga tela gospodar odglumila šepavu Rožu. Uloga joj je donijela Zlatnu arenu, popularnost i slavu. Obilježila ju je i uloga mucave Erminije u predstavi iz 1974. Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka. U kazalištu je najviše naučila od redatelja Branko Gavelle. Marija je 1999. godine, nakon 40 godina rada, otišla u mirovinu. Unatoč mirovini, Marija se nije oprostila od glume. Kako sama tvrdi, “radi dok ju zdravlje služi”. Uloge u humorističkim serijama došle su joj kao mali preporod u životu. (Wiki)