Jesu li hrvatski desničari oteli domoljublje?

Tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u Hrvatskoj su zazivani domoljublje i zajedništvo. Dok se domoljublje pokušava redefinirati traži se i mjera za zajedništvo primjerena demokratskom društvu, piše Deutsche Welle pod naslovom “Domoljublje svima, a ne samo njima“.

Domoljublje je u Hrvatskoj kompromitiran pojam, uprljan kriminalom onih koji su se kleli u njega, borbom za partikularne interese protivne dobrobiti društva i širenjem ideja dijela desnice koja ovaj osvojeni pojam uskraćuje svojim političkim protivnicima. Hrvatsko domoljublje trenutno ne spaja građane, veći ih razjedinjuje i isključuje. Uostalom, oni koji su isključeni iz njega, takvog ga i ne žele.

No Svjetsko nogometno prvenstvo moglo bi biti početna točka za revidiranje sadržaja domoljublja, ako se na tom procesu ustraje. S druge strane, postavilo se i pitanje zajedništva po modelu Domovinskog rata koje često zaziva predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a koje, tvrde brojni intelektualci, u slobodnom demokratskom društvu može biti samo prazna fraza.

Patrioti se bore za bolje društvo

„Ima nade za ovu zemlju, a to je ono što i nama progresivnima treba. Isto tako odbijam patriotizam prepustiti samo desnici. Patrioti smo i mi koji se borimo da promijenimo naše društvo nabolje i ostajemo ovdje unatoč svim preprekama“, poruka je koju je s ruskih tribina poslao Tomislav Tomašević, zastupnik stranke „Zagreb je naš” u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Za Deutsche Welle objašnjava da je osjetio da dio desnice ponovno želi iskoristiti sportski uspjeh za nametanje narativa u kojem su jedino oni istinski patrioti, a svi ostali su izdajice.

„Drugi razlog jest što smatram da je danas teže ostati u ovoj zemlji i mijenjati društvo koje ti se ne sviđa nabolje, nego odustati i otići. Treći razlog je bio što sam stvarno svjedočio na finalnoj utakmici kako na tribinama dio hrvatskih navijača uspješno sprječava par pojedinaca u pokušaju ustaških provokacija i rasističkom vrijeđanju francuskih nogometaša, a to je nešto što sam želio javno pozdraviti“, ispričao nam je Tomašević.

Može li zajedništvo biti isključivi klub?

No koliko god je Prvenstvo ujedinilo građane u bodrenju nacionalne vrste, još ih je više razjedinilo sudjelovanje ikone tvrde desnice – pjevača Marka Perkovića Thompsona u dočeku reprezentativaca u Zagrebu. Podsjetimo, predsjednica Grabar-Kitarović je u razgovoru za DW rekla kako smatra da treba poštovati volju igrača koji su pozvali Thompsona, iako nije bila riječ o njihovoj privatnoj zabavi. Posljednji čavao u lijes kratkotrajnog zajedništva zabio je možda i sam izbornik Zlatko Dalić riječima kako bi oni koji ne vole Thompsonove pjesme o domoljublju trebali zatvoriti prozore i gledati Big Brother.

Baš kao i u vrijeme bivše Jugoslavije, domoljublje je danas rigidno propisano, a takvo može opstati jedino kroz izmišljanje vlastitih neprijatelja i domaćih izdajnika. Umjesto nekadašnjih „neprijatelja radničke klase“, danas su to „djeca komunizma”, „sinovi jugooficira” i „Srbi” među kojima najčešće završavaju kritički raspoloženi novinari i intelektualci. Sasvim izvjesno, i ovaj će tekst mnogi označiti protuhrvatskim.

Strani mediji i „domaći izdajnici“ na meti

„Bio sam spriječen, ali moja supruga i kći su bile na dočeku reprezentativaca na Trgu i sigurno ne spadaju u propisani kanon domoljublja. A ako je domoljublje isključivo i ako mora imati neprijatelja da bi se iskazivalo, ponosnom mogu reći da nisam domoljub. Dapače, izdajnik sam“, ispričao nam je kolega Vojislav Mazzocco, novinar portala Index.hr.

Naime, strani su mediji mahom kritički izvještavali o Thompsonovom nastupu na Trgu bana Jelačića pa ih se pokušalo diskreditirani lažnim popisom dopisnika iz Hrvatske. Na njemu su bila imena nepostojećih novinara, ali srpskog predznaka te nekoliko novinara i intelektualaca koji su u desnoj javnosti označeni kao „protuhrvatski“. Dok je DW-u dodijeljen nepostojeći Jovan Vukosavljević, kolega Mazzocco je pripisan beogradskoj Politici za koju nikada nije radio. Ovaj bizarni šovinistički fake news izdašno su na društvenim mrežama dijelile i neke osobe iz javnog života uz navod: „Što se čudimo kakvima nas smatraju u svijetu kad ovakvi izdajnici informiraju svijet o nama.”

„S nekim osobama s tog popisa bih bio rado u društvu. Imam nesreću da imam srpsko ime i talijansko prezime, a Hrvat sam. Prije dva mjeseca se pisalo da radim, ne samo za srpske medije, već i za tajne službe kojima dostavljam povjerljive podatke. Pridavanje osobina zbog imena i prezimena jest potpuno smiješno. Moj prijatelj se preziva Bitanga. Je li on kriminalac?” komentira Mazzocco popis. Koliko su navodni hrvatski domoljubi opsjednuti nacionalnom čistoćom novinara govori činjenica da je i na Googleu uz Mazzoccovo ime najčešće postavljano pitanje je li Srbin.

Novinarstvo po mjeri „domoljuba”

No što takozvani domoljubi koji se ne libe koristiti lažnim vijestima očekuju od novinara od kojih će istovremeno tražiti istinu i objektivnost? „To ni oni sami ne znaju. Taj novinar bi trebao kritizirati, ali istodobno i hvaliti. Samo je pitanje trenutka. Recimo, čitao sam gluposti prema kojima ne bi trebalo izvještavati o tome da je more na jednoj plaži u Dubrovniku zagađeno. Tvrdi se da se to piše namjerno kako bi se uništila turistička sezona. Društvo kao da konstantno treba neprijatelje koje će okriviti za sve nedaće. Neprijatelj je, u ovoj situaciji, onaj tko upre prst u pogrešnog; bilo da se radi o zagađenom moru ili Thompsonu na dočeku. Sutra to može biti, karikiram, pogrešno postavljena prometna signalizacija”, odgovara Mazzoco i dodaje: „Mislim da je kolektivizam opasnost za cijelu Europu. Zatiranje individualizma i kritičke misli, vratit će nas u neugodnu prošlost.”

Kaže, spomenuti fake news ne osjeća kao izravnu ugrozu, iako on proizvodi realnu mržnju u društvu, ali zato redovito prijavljuje prijetnje koje prima. Niti jedna od njih nije došla do sudskog epiloga. Onima koji nisu zadovoljni „nedomoljubnim” radom novinara i kolega dopisnika stranih redakcija poručuje: „Uglednim medijima se može jednom dogoditi pogreška, ali u ozbiljnim medijima pogreška ne može trajati. Ako se od dopisnika traži da bude propagandist države, onda bi onima koji tako misle bilo pametno uložiti novac u svoj propagandni medij ili agenciju koja će slati propagandne poruke. To nije neviđeno. A sad, hoće li ih ozbiljni mediji prenositi ili neće, to je stvar njihove uspješnosti ili vjerodostojnosti.”

I ljevica mora zauzeti domoljublje

Budućnost Hrvatske, između ostalog, ovisi i o redefiniranju domoljublja. To je, velikim dijelom, posao ljevice koja je trenutno u velikoj krizi i više-manje se bavi sama sobom, umjesto da bude kvalitetna opozicija. No ohrabruje da se tu i tamo pojave izjave poput Tomaševićeve, iako su nadglasane diskreditacijama i hajkama. „Dio desnice već dugi niz godina izjednačava patriotizam s nacionalizmom pa i šovinizmom i seksizmom. Ljevica se zbog toga povlači iz tog prostora i primjerice prepušta nogomet i općenito sport kao domenu desnice, što mislim da je pogrešno. Naravno i da sam koncept patriotizma ima svojih teorijskih problema, ali ljevica se ne bi trebala u takvim temama pretvarati u pasivnog promatrača i auto-marginalizirati. Posebice ukoliko želi artikulirati ne samo prava identitetskih manjina već i ekonomski slabije većine“, misli Tomašević.

I on potvrđuje da je pojava Thompsona na dočeku reprezentacije izdala zajedništvo koje su zazivali svi, od predsjednice do izbornika Dalića. A ono bi u demokratskim društvima trebalo obuhvaćati vrijednosti prihvatljive svima. „Već danima je to top tema oko koje se raspravlja u javnosti, zbog koje su užarene društvene mreže i zbog čega se čak i prijeti onima koji su se usudili to kritizirati. Valjda bi sloboda govora trebala biti upravo vrijednost oko koje postoji zajedništvo, a uostalom i složili smo se oko nje kad je završila u Ustavu RH“, zaključuje Tomašević. (Siniša Bogdanić, Deutsche Welle)