Jedna od najpriznatijih hrvatskih književnica, publicistkinja i feministkinja Slavena Drakulić (68) objavila je zbirku priča o starosti pod nazivom „Nevidljiva žena“. S Jutarnjim listom je podijelila neka razmišljanja o starosti i starenju.
Na pitanje što žena od 70 godina može ponuditi onoj mlađoj, Drakulić ne nudi optimističan odgovor: “Bojim se da je ta vrsta međugeneracijske ženske komunikacije vrlo slaba. Ove mlađe nemaju ni vremena ni volje slušati priče, a još manje savjete. To je doba kad mislite da sve znate bolje od starijih, zapravo najbolje. Starenje vam se čini daleko i strano, a cijela okolina, naročito mediji, idu vam na ruku jer vas uvjeravaju kako nikada nećete ostarjeti, samo ako se pravilno hranite, vježbate, uzimate vitamine, mažete lice ovom ili onom kremom protiv bora, strija, celulita… itd. Danas, uz sve te bezbrojne mogućnosti koje nudi industrija ljepote, skoro je sramota biti star!”
Kaže, nije joj bila namjera opisati sve aspekte starenja i starosti, a u knjigu je utkala priče ljudi koji ju okružuju, prijateljica i poznanica. „Uvjerila sam se da ipak postoji potreba za potvrdom, u smislu da niste sami sa svojim osjećajima nevidljivosti i gubitka. Kad bismo mogli izmjeriti dobre i loše strane starosti – a to nije moguće – bojim se da bi prevagnuo osjećaj gubitka i suvišnosti a ne ispunjenja. Da, stariji ljudi vjerojatno posjeduju zrelost, pa čak i mudrost, ali kome to treba?”
Drakulić zaključuje da je sretna što je dočekala svoje godine. „Možda mi je moja osobna situacija nekoga tko se vrlo rano suočio s opasnom kroničnom bolešću, dijalizom i dvije transplantacije bubrega omogućila da na starost gledam drugačije. Da se, na primjer, ne bojim starenja, da uživam u onome što mi je danas dano, a to je relativno stabilna zdravstvena situacija. Jer moj život je ustvari bolji nego prije petnaest godina, dapače. Pišem i putujem. Možda se malo više umaram, ali ustvari sam dobro i sasvim sigurno nisam nevidljiva ljudima do kojih mi je stalo.“
