Političke osamdesete: Jesu li za nacionalizme krive Katolička crkva i SPC

„Nedavno su se na raznim stranama Jugoslavije (Split, Omiš, Knin, Duvno, Ključ, Beograd, Priboj, Ljubljana…) zbili nemili događaji koji su istodobno iznenadili i zabrinuli našu (socijalističku) javnost, i postavili sami po sebi neugodno, ali neizbježivo pitanje: je li nacionalizam (bolje je govoriti u množini: nacionalizmi) opet na sceni? I više od toga: porastu, u ofenzivi? Je li ovo njegovih pet minuta? Je li, možda, došlo novo vrijeme nacionalizma?“ pisao je 1985. godine visokotiražni zagrebački Start. Ovaj podsjetnik na političke osamdesete, objavljen pod naslovom “Tihi marš nacionalista”, prenosimo u cijelosti.

Kad je riječ o najnovijim nacionalističkim ispadima u raznim dijelovima Jugoslavije, zasad je pouzdano da je, prije svega, riječ o incidentima, skupnim ili pojedinačnim, u kojima uglavnom sudjeluju dvije kategorije ljudi:

– grupe omladine sa svojim nerazumnim prizivanjem krvnih duhova i najgorih aveti (ne tako davne) prošlosti,

– (neki) intelektualci, sa svojim isto tako nerazumnim i nerazumljivim inicijativima da se u ovoj zemlji posmrtno izjednače borci i izdajice, da se prekine “građanski rat”, da se iz naše složene i teške povijesti izbace svi “ideološki predznaci”.

Svi su ti pojedinci, neki poznati, neki sasvim anonimni, neki manipulatori, a neki manipulirani (očito, o tome je riječ, također), krivo uvjereni da mogu licirati s “tragedijama” svojih nacija, da mogu praviti inventuru u “svojoj” historiji, da mogu dijeliti tamo gdje su drugi spajali, ono što su drugi ujedinjavali (mukotrpno, i s uspjehom).

Tu i tamo, jedan za drugim, incidenti su se nakupili, a “slučajevi” prestali biti slučajnost.

Kod ljudi koji znadu što je nacionalizam, posebno u višenacionalnoj sredini, zato što su ga doživjeli ili zato što su ga spoznali, nema nikakve sumnje o kakvoj je pojavi riječ.

Jer, ako se pjeva Anti Paveliću, ako se ta fašistička ekspozitura veliča, ako se i prema drugom kvislingu (Draži Mihailoviću) postupa kao da nije bio to što je bio, ako se propagira da jedan naš narod (slovenski) doživljava svoju “tragediju” u socijalizmu, ako se neke ideje fundamentalizma (muslimanskog) pokušavaju proturiti kao naša ideja, i ideja za nas, onda za tu seriju postoji samo jedno ime – nacionalizam – šovinizam.

Magazin Start

Nema manje opasnoga nacionalizma, svi su opasni

Ekscesi ili procesi nacionalizma – pitanje je sad. Serija je duga, brojna i dosta raznolika, i po dimenzijama i po snagama, i po parolama i po (mogućim) posljedicama.

Najteže je, sigurno, bilo na Kosovu, tamo je nacionalizam ekspandirao do iredentizma, i bio politička osnovica pokušaja kontrarevolucije, koji su dosegli vrhunac u proljeće 1981. godine.

Zemlja s više naroda i mnogo narodnosti, mnoge još nacionalno neiživljene, ili u fazi afirmacije, kratko ili nedovoljno u “zajedničkoj kući”, pod istim krovom, doživljavala je više nacionalističkih eksplozija, od hegemonističkih (Ranković), do separatističkih (“maspok”), od velikih, do malih, svakodnevnih.

Nema manje opasnoga nacionalizma, svi su opasni, zato što žele da razbiju granice Jugoslavije (albanski nacionalizam), da odcijepe “svoju” naciju (hrvatski), da se nametnu ostalima (srpski).

Ali, ni snovi slovenskog nacionaliste, muslimanskog, makedonskog ili crnogorskog, tamo gdje se oni javljaju, nisu manje ružni, ni manje opasni, za odnose u našoj višenacionalnoj zajednici. Kao što jedan naš istaknuti pisac (Danilo Kiš) reče, i kao što toliki i toliki misle i znadu, nacionalizam je “negativna kategorija jer živi na poricanju i od poricanja”.

U životu, na našu veliku žalost (da ne bude još jednom: na našu nesreću), postoje i obnavljaju se i negativne stvari, iskrsavaju negativni ljudi i u nekim izokrenutim, ili svjesno okrenutim slikama, postaju nacionalni “idoli” ili “heroji”.

Današnji se nacionalizam, negdje više negdje manje, negdje s perom negdje s pjesmom, negdje bučno, negdje tiho, ali svagdje s nekim računima, koristi upravo tom metodom izokretanja prošlosti, prevrtanja ličnosti, da bi otvoreno i grubo napao socijalizam i njegove osnovice, da bi omalovažio revoluciju i njene protagoniste i glavne ličnosti.

Neki nastupaju trijezni, za govornicom, neki pijani, za šankom gostionice; neki “nastupaju” na stadionima, drugi na kolodvorima; jedni “voze” nacionalizam po autobusima, drugi se švrljaju po školama.

Uglavnom, nema stida, prišli su, kao u “splitskome slučaju”, i nadomak kasarni, ili su se šakama približili pitomcima, koriste i Badnjak (Split), i srpsku Novu godinu (Novi Sad); ne poštuju ni odlazak regruta u vojsku (Split, Duvno), niti nepovredivost institucije kakva je škola (Svetozarevo, pretprošle godine; Omiš, ovih dana); pjevaju bez stida pjesme zbog kojih bi se svaki častan čovjek morao stidjeti.

Dobro reče jedan stari pjesnik (Šime Vučetić) ovih dana: naša omladina ne zna kakav smo mi KAOS proživjeli. Oni koji danas pjevaju o krvi, o ustašama, o kokardama, ne znadu kako se plakalo baš zbog onoga, i zbog onih, koje oni danas pjesmom dižu (iz groba).  Ili ipak znadu, što bi bilo još teže, i još neshvatljivije, i naivno misle da će se historija ponoviti, samo na drugi način?

Ili su ti mladi ljudi, sa svojih nadobudnih 16, 17 ili 20 godina, krivo uvjereni da “dolaze na scenu”, ne brinući se što im njihovo neiskustvo, ili možda njihovi režiseri, daju uloge negativca?

Magazin Start

Maloljetnici koji zazivaju ubojice i ubijanje

Ako je svaki nacionalistički eksces sam po sebi neugodan i negativan, ekscesi u kojima je u prvome planu omladina, koje izazivaju maloljetnici u doba svog političkog puberteta, doživljava se, s pravom, kao još veće zlo.

I ranije su, u nekim poznatim incidentnim društvenim situacijama, mladi bili angažirani, na ovom ili onom društvenom projektu. Njihov je čin ovoga puta, sasvim sigurno, najprizemniji, njihova je parola postala krajnje vulgarna, jer zaziva ubojice i ubijanje, jer se ne susteže od kame i krvi.

Služeći se sredstvima kojima se služe, koristeći se idejama kojima su se koristili najgori ljudi u najgora vremena, oni koji pjevaju o izdajicama, koji ruše spomenike pobjednicima, nemaju nikakvu šansu, osim da – uznemire. Možda im je to, njima i njihovim “stratezima” (sve više se čini da su i oni iza scene), dovoljno za “ispitivanje terena”.

Reakcije su bile kakve su bile i političke (oštra i beskompromisna osuda), i policijske. Ako su sudionici nacionalističkih ispada željeli biti žrtve nekakvih “procesa”, ili ako su im to drugi namijenili, nisu uspjeli u tome: u Kardeljevu i u Metkoviću sami su omladinci razlučili žito od kukolja, u Splitu, u Kninu, u Novom Sadu, suci za prekršaje poslali su “pjevače” i njihove rabijatne pomagače na jednomjesečno (neki manje) razmišljanje o (be)smislu svoje “pjesme”.  Ostao je mučni dojam, i mnogo pitanja u istome stilu: kako je to moguće?

Jedna je generacija, koja je 1941. na raskrsnici ideja i vremena, otišla dijelom u krivome pravcu, iz neznanja i nesnalaženja, ili iz uvjerenja, sasvim je prorijeđena biološki, i ogoljena politički.

Klasično ustaštvo ili četništvo nije još ipak samo tužni relikvij, zato što postoji u glavi, zato što ima nezrelih ljudi koji u svome neiskustvu i neznanju misle da mogu prekrajati povijest i to po krivim receptima, koji još ne znaju kakav je bio bratoubilački KAOS.

Ili možda neki od njih, ili za njih, misle da se ovaj naš svijet, jugoslavenski, može stvarati ponovno, iz nekoga drugog kaosa? „Jedno sam siguran“, napisao je nadahnuto Miljenko Smoje: „U predratnom crvenom Splitu to se nije moglo dogoditi.“

Isto tvrdi i Ranko Pelava, borac, kad kaže (odnosno pita): „Znate li da prije rata frankovci nisu u Splitu smjeli izaći na ulicu zbog nas?“

Jesu li to razlike samo u borbenosti komunista? Ili treba uzeti u obzir sve što se promijenilo, pa i to da su pobjednici možda potcijenili opasnosti od obnove poraženih snaga i ideja?

Nismo na vrijeme uočili, reče Mika Špiljak poslije “splitskih slučajeva”, da je dio omladine odgojen u krivom duhu od strane kleronacionalista i šovinista. Pojavu nacionalizma smo potcijenili, nismo dali značaj koji ima.

Nacionalizam je za veliku većinu naših ljudi “s onu stranu prihvatljivoga”

Događaji u Splitu i u još nekim gradovima dobili su dosta preciznu političku kvalifikaciju – da su kleronacionalističkoga podrijetla i motivacije.

„U Hrvatskoj je“, tvrdi predsjednik Predsjedništva SKH, nacionalizam najdirektnije povezan s kleronacionalizmom. Kad se 1971, obračunalo s “masovnim pokretom” i njegovim nosiocima, kad je taj pokret razbijen, a na političkoj sceni razbijeni i potisnuti ljudi (koji su ga nosili), krenulo se drugim putem; “masovni pokret” danas nastupa tako da se povezuje s militantnim dijelom, naročito Katoličke crkve, koji je uzeo liniju i orijentaciju da zamijeni “masovni pokret”.

Za Savez komunista splitska je “ponoćka”, i neke kasnije reprize i slične “predstave”, opomena da je nacionalizam latentno prisutan, da se njegove vanjske manifestacije ne mogu uvijek predvidjeti, i da je, prema tome, potrebna stalna kritička svijest i politička budnost da se spriječe njegovi ispadi (i uopće, njegovo izražavanje).

Koliko god bili neugodni, s ekscesima je relativno lako obračunati se (želi li se to) i politički, i policijski (po zakonu i običajima), jer je nacionalizam za veliku većinu naših ljudi “s onu stranu prihvatljivoga”.

Što je, međutim, s osnovicom na kojoj današnji nacionalizam izrasta? Tko ga “hrani”, tko ga organizira, tko ga usmjerava? Koji procesi u društvu, koji slojevi svijesti, mogu biti, ili jesu, izvorište ove ili one mitološke obmane?

Nesumnjivo je da su sadašnje teškoće našega društva, kriza rasta, zastoj u razvoju socijalističkoga samoupravljanja, stanovita idejna konfuzija i teorijsko-politička proturječja, utjecale donekle na to da se pokuša kroz prošlost govoriti o – budućnosti (takvoj kakvu neki žele).

Naši nacionalisti sve naopako postavljaju, za njih ne vrijedi ništa izreka poznatoga pisca Mihaila Lalića: “Historija se kreće od budućnosti preko sadašnjosti k prošlosti.” Kod njih je obrnuto: sve ide iz prošlosti, i to one koju bi oni htjeli nametnuti. Od Lalića bi i prihvatili to da “prošlost najduže traje”, ali nipošto i piščev nastavak – da ne treba zbog toga zaboravljati sutra. “Ako je sutra baš ravnodušno prema nama, postoji i prekosutra, a ono nije”, opominje mudro Lalić.

Što znači kad Kuharić traži rehabilitaciju Stepinca

Pod izlikom “demistifikacije” prošlosti, u nas se posljednjih godina odvija prava kampanja izvrtanja povijesnih činjenica, prekrajanja političkih događaja, preocjenjivanja i prevrednovanja ličnosti…

Demistifikacija je nerijetko shvaćena kao rušenje. Opravdano kritičko preispitivanje prošlosti izrađalo se često u neopravdano odbacivanje jednog čitavog iskustva.

U žrvnju samozvanih “demistifikatora” stradavali su, uglavnom, čitavi pokreti (komunistički), čitave epohe (revolucija), čitave organizacije (partije), ili pak ključne političke ličnosti, Tito i Kardelj, prije sviju, i ključni intelektualci (Krleža, Cesarec, recimo).

Ako je kriza društva, s jedne strane, utjecala na opredjeljenja omladine, utoliko više što se posljedice krize uvelike svaljuju na njena leđa (nezaposlenost), proces teorijske, idejne i političke “revalorizacije” i “demistifikacije” sigurno je utjecao, s druge strane, na to da se mladi ljudi počnu kolebati, da stanu sumnjati, da se dadu namamiti na nešto drugo.

Ne treba zaboraviti da su na našem tlu crkve u prošlosti igrale ne samo pozitivnu ulogu, i da i danas u njima ima militantnih dijelova koji misle da im je Svevišnji namro da spasavaju “svoju” naciju. Hrvatstvo = katoličanstvo, srpstvo = pravoslavlje – te su politički neodržive jednadžbe koje se pokušavaju održati u matematici dviju najjačih crkava u našoj zemlji.

Što znači kad kardinal Kuharić za 25. obljetnicu smrti Alojzija Stepinca svečano traži njegovu rehabilitaciju “u ime Hrvatskog naroda”, kad kaže da je nekadašnji nadbiskup kaptolski “osudio hrabro svaku zabludu” (zar je zaista Stepinac osudio “hrabro” ustaštvo i Pavelića ili oni nisu “zabluda”, po Kuhariću?)

Ili što znači kad jedna svjetovna ličnost, nekadašnji rektor zagrebački dr Ivan Supek i jedan od pokrovitelja “maspoka” na Sveučilištu, u knjigama izdanim u inozemstvu (“Krivokletnik na ljevici”, “Krunski svjedok protiv Hebranga”), piše kako je u jasenovačkom logoru ubijeno 50 tisuća zatvorenika – najviše Hrvata-ljevičara, pa Srba, Cigana i Židova?

Čak i iza loše i lažne knjige ostaju neki tragovi, pa tako i iza Supekove “frankovačke kritike NOB-a socijalističke izgradnje u Jugoslaviji, Tita, Bakarića i jugoslavenskih komunista uopće, a hrvatskih posebno”, kako je okvalificirao njegove knjige dr Dušan Dragosavac.

Nisu to bezazlene pisanije, sve ima svoj plan i svoj cilj. “Prema Srbima, a posebno Srbima u Hrvatskoj, (Supek) je rasistički”, ocjenjuje Dragosavac, uvjeren da su obje knjige nekadašnjeg zagrebačkog rektora “školski primjer primitivnog nacionalizma”.

Suviše je naša zemlja složena, s toliko nacija i narodnosti…

Što znači – mogli bismo i to pitati – kako se dva izdavača, “Prosveta” i “Književne novine”, doslovno otimlju tko će izdati djela (izabrana ili sabrana) Slobodana Jovanovića vođe izbjegličke vlade i poratne političke emigracije, koga je sud proglasio ratnim zločincem i osudio na 20 godina robije (u odsutnosti)?

Znači li nešto, barem kao neki prilog idejnog zbrci, kad u jednom odboru za izdavanje izabranih djela figuriraju i neki istaknuti partijski funkcioneri (R. Cvetićanin, dr J. Deretić), i kad jedan drugi istaknuti teoretičar i aktivist (dr N. Pašić) govori o Jovanoviću kao o “jednom od najvećih srpskih publicista istoričara i pravnika” (dobro je što je Predsjedništvo Gradskog komiteta SK ocijenilo cijelu igru oko Jovanovićevih djela kao “politički višestruko štetan čin”)?

Ako je i bio takav, zar je prestao biti ratni zločinac, jedan od “patrona” Draže Mihailovića?

Suviše je naša zemlja složena, s toliko nacija i narodnosti, s više vjera, jezika i pisama, sa surovom, i još svježom, prošlošću, s naglašenim razlikama u ekonomiji, kulturi, u mentalitetu, u običajima, u tradiciji, da bi se bez ikakvih posljedica moglo tražiti “nacionalno izmirenje”, na ovoj ili onoj strani, svejedno.

Jedan spomenik za sve, za pobjednike i za poražene, za oslobodioce i za izdajice, kao što predlaže Spomenka Hribar (za Sloveniju), čista je nemogućnost, neostvarljiva iluzija. Bi li to i poraženi htjeli? Ili bi to pretvorili u svoju pobjedu, naknadnu ili posmrtnu?

Jesu oni (domobrani, o njima je riječ u Sloveniji) ginuli za domovinu, kao što kaže Hribarova, ali za koju domovinu, kao što joj je netko već postavio pitanje?

Netko tko je krvario boreći se za slobodu, svoju i opću slobodu, ne može prihvatiti da digne spomenik “koji bi govorio o tragediji malog naroda koji je u borbi za opstanak u nekoj neshvatljivoj ljudskoj sudbini postao odjednom i svoj vlastiti krvnik i kaznitelj”, kao što bi ona htjela.

Od spomenika u Ljubljani neće biti ništa. Političke skice za nj ne djeluju  – vidjelo se to po reakcijama – nimalo pozitivno ni umirujuće. Naprotiv.

Slovencu – previše, Kosovaru – premalo

Čudno je, ili ipak nije, što se toliko ljudi od pera uhvatilo ukoštac sa “sektaštvom prema mrtvima”, što žele ujednačiti grobove, izjednačiti spomenike.

Pisac Matija Bećković tuži se na nedavnom savjetovanju u Beogradu, kako je “građanski rat središnji događaj naše istorije i naše sudbine”, kako smo se “tukli, izgleda najviše jedni s drugima pa to činimo i danas”. Pola će veka, veli on, od Drugog svetskog rata, a mi još živimo od raskopavanja jazova umesto da zakrpavamo krv i rane. Sve isto, dakle, bez razlike tko je bio na čijoj strani!

Neki su, da bude u tom stilu, ovih dana u crkvi u Priboju, gdje su pohranjene kosti boraca iz prvog svjetskog rata postavili sliku popa Mihaila Jevđevića, četničkog ideologa i ratnog zločinca. Valjda su ljudi doslovno shvatili ideju o “prestanku građanskog rata”, koju je na savjetovanju branio filozof Ljubomir Tadić, uvjeravajući kako u nas “abnormalni društveni život” (drugo ime za “građanski rat”) traje 40 godina, kako treba uspostaviti primirje.

Nije nacionalizam samo u glavama ljudi, u duhovnosti njihova života (svijest, kultura), on je, istodobno, i u realnim odnosima društva, u suprotnostima koje se izražavaju i svaki put ne rješavaju na ekonomskom i političkom planu.

Danas je odnos razvijeni-nerazvijeni 3 ili 4:1 (ili više), pa je Slovencu naizgled previše ono što daje Kosovu ili Makedoniji (više nego za slovensku kulturu, kažu neki), a Kosovaru ili Makedoncu to je premalo, i pita – jesmo li u istoj zajednici? Sve je relativno, i u politici.

S AVNOJ-em su, recimo, politički riješeni međunacionalni odnosi u Jugoslaviji, ali je i poslije četiri desetljeća ostalo mnogo starih, i još više novih problema koji neke navode – ili bolje reći: zavode – da postave pitanje i samoga AVNOJ-a, i odnosa među republikama između republika i pokrajina, republike i federacije (odnosno konfederacije, i to neki vide, kao našu realnost).

Kaos koji bi se ponovo mogao dogoditi, a nadamo se da neće…

Za pojavu nacionalizma treba ponekad malo, tek možda jedan faul na sportskoj utakmici, a u nas je u novije vrijeme stvarno mnogo faulova, i to izvan sporta, izvan igrališta. Jedni “fauliraju” partiju da je bila “sluga Kominterne”, da je uzurpirala vlast, da se obračunala sa staljinizmom sa staljinističkim metodama itd.

U tom rušenju autoriteta nitko nije pošteđen tko bi autoritet mogao biti, pa se i zbog toga i koječega drugoga za ove ili one nesocijalističke interese pokušavaju interpolirati lažni autoriteti, na primitivnom desetercu, ili, pak, “humanističkoj” brizi za poražene snage iz posljednjeg svjetskog rata.

Neki su se pojedinci sami eksponirali (D. Ćosić, A. Isaković, M. Bećković…) neki su pojedinci ili institucije ostali u pozadini, a isturene su grupice mladih i nadobudnih ljudi koji pjevaju zlu, i ruše ono dobro što je omogućilo da poslije KAOSA naši ljudi žive u miru, da imaju slobodu.

Ne znaju oni što je bio KAOS, ne znaju da je to najgore od svega što se moglo dogoditi, i što bi se – možda u nekim tragičnim prilikama moglo dogoditi (nadajmo se da neće).

Posljednje godine našega razvoja navele su neke nezadovoljne mislioce da ponude neku svoju alternativu, nacionalističko-liberalnu ili dogmatsko-staljinističku. Može li to biti ozbiljna alternativa za jednu revoluciju koja je uspjela bez obzira na sadašnje teškoće, da stvori zajednicu koja je po tolerantnosti uzor za mnoge druge?

Što se pak tiče omladine, ona je krizu doživjela u godinama kad mladi inače mnogo pitaju, kad se žele potvrditi u društvu, kad postaju osjetljivi na nepravde, na gluposti, na nedosljednosti, na licemjerje. Ima mnogo indikacija da su mladi nezadovoljni stanjem u društvu.

Na jednom splitskom uzorku dr. Boris Vušković i njegova istraživačka grupa došli su do podatka da više od polovice omladinaca smatra samoupravljanje idealom demokracije, ali dvije trećine “malo je ili nimalo” zainteresirano za politiku, da samo svaki šesti želi u SK (prije 15 godina svaki treći), da je prije 15 godina gotovo svaki drugi (40 posto) Lenjina smatrao ličnošću s kojom bi se identificirao, a danas tek svaki 20. (kao i s Karolinom od Monaka!)

Nije problem u ekscesima – problem je u njihovoj osnovi

Je li to posljedica odnosa u partiji, ili širih odnosa u društvu? Ivo Družić, član Predsjedništva CK SKH, s pravom upozorava da je mlada generacija rođena u vrijeme privredne reforme, da je počela razumijevati svijet u vrijeme privredne ekspanzije, a da se u fazi sazrijevanja suočila sa stagnacijom i teškoćama u društvu.

Ako je kod mladih opalo povjerenje u SK, onda je ono sigurno višestruko uvjetovano, pa i stanjem u partiji (neborbenost), u rukovodstvu (nejedinstvo), u politici (sporost).

Ako se više pojavio kod mladih, ili ako su mladi više na sceni, nacionalizam nije nipošto neka “specifična pojava” omladine, ili samo nje.

Omladinci su uvijek bili podesniji za oblikovanje, spremniji da izraze nezadovoljstvo, labilniji da budu instrumentalizirani. Omladina, inače, nije izvan društva, ni društvo u društvu: ona je ili sama izabrala taj ekstremni, grubi, oblik protestne akcije, ili je izabrana da ga provede. Njihove nacionalističke manifestacije dobile su kvalifikaciju koju zaslužuju.

Što bude više pravodobnih i odlučnih političkih intervencija i jasnih idejno-teorijskih osuda nacionalizma – i primitivnoga, koji ne vidi ništa izvan svoje nacije, a u svojoj bi zaveo neki krvavi red, i tzv. “prosvijećenoga” nacionalizma koji mistificira prošlost, ne razumije sadašnjost i ne vidi budućnost – njegovi će istupi biti prepoznatljivi, kriteriji borbe protiv njega ujednačeniji, a sama borba efikasnija.

Ne valja se zavaravati da će nacionalizam nestati osudom ovog ili onog slučaja. “SK neće nikad imati kontrolu nad ekscesima ako ne bude imao kontrolu nad procesima koji stvaraju klimu za takve ekscese”, veli ovih dana Marijan Kalanj, član Predsjedništva CK SKH.

A Dušan Janjić, sekretar Komisije za međunacionalne odnose CK SK Srbije, uvjerava u isto: “Nije problem u ekscesima – problem je u njihovoj osnovi”.  Istu tezu potkrepljuje i dr Ivan Šiber, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih nauka, kad kaže: „Bili bismo u zabludi ako bismo vjerovali da se nacionalizam sam po sebi javlja u vrijeme kad zemlja dođe u tešku ekonomsku situaciju. Nacionalizam samo jače izbija na vidjelo u trenucima teške ekonomske krize.“

Nacionalizam je deformacija u našem razvoju. Njemu, zato, treba dati odgovor koji će ga uvjerljivo demistificirati, i omogućiti da samoupravno-demokratski razvoj našega društva i nacionalna politika ravnopravnosti i bratstva-jedinstva teku dalje bez ikakvih nepoželjnih “korekcija” koje bi mogle ugroziti baš te temeljne jugoslavenske vrijednosti.

/autor: Zvonimir Vezić / Start, II 1985. / Yugopapir/