Divljina, ulica i prašina: Jesmo li nekad bolje odgajali djecu?

“Nekada se znalo tko je roditelj, a tko dijete”, izjava je koju često čujemo uz zamjerke kako današnje društvo uzdiže djecu na razinu božanstva, dok svaka mlada obitelj ima omanju knjižnicu na temu odgoja djece. Danas je sve u rasporedu, strukturi, uvažavanju djetetovih želja i osjećaja, dok samo dijete postaje projekt kojeg treba izgurati do kraja, a roditelj ono što u poslu nazivamo projektnim menadžerom.

Odgojne metode promijenile su se stubokom u devedesetim godinama prošlog stoljeća pa se bake i djedovi moraju navikavati na neko drugačije postupanje s djecom u kojem je “pedagoško” lupanje po stražnjici (ili čak neka žešća fizička mjera) postalo razlog za razgovor sa socijalnim radnikom. Sjećate li se vremena dok su se stariji družili u oblaku cigarete, a djeca su pored njih sjedila i mirno slušala ili su se sama zabavljala uz televizijski program? Danas bi to bio zločin.

Bilo je to vrijeme kada nisu postojale igraonice. Djeca su se igrala u dvorištima, u prašini na ulici, u napuštenim zgradama i starim automobilima. Na svim tim uzbudljivim mjestima koje danas smatramo opasnima. Danas unuke vodimo na satove glazbe, sporta, lijepog ponašanja i svega onoga što im mi, kao roditelji i bake i djedovi, navodno ne možemo dati. Satnica im je ispunjena obavezama. No jesu li djeca i roditelji danas sretniji?

Ako je pitati bake, majke su postale paranoidne, žele kontrolirati svaki detalj djetetovog života. Roditeljstvo je postalo kompliciranije, zahtjevnije, opsesivnije. Roditelji nemaju mira, a nemaju ga ni najmlađi.

Dok smo nekada imali jednu ili dvije knjige koje su nam nudile svo potrebno znanje o odgoju djece, majke danas biraju između različitih pristupa ili škola od kojih se svaki drastično razlikuje od drugoga. A konačnu riječ ima internet i sulude roditeljske rasprave na forumima. Hoće li dijete imati trajne posljedice ako tu i tamo prespava s roditeljima u krevetu? Hoće li mrziti roditelje ako ga pošalju u kut? I kako će to, dovraga, utjecati na njegovo samopouzdanje u četrdesetima? Smiju li se djeca uopće igrati rata? Hoće li zbog toga postati manje empatični?  Nekada si roditelji nisu postavljali takva pitanja.

Uz sve to, djeca gube samostalnost i slobodu. Možete li zamisliti da dijete danas pustite s njegovim vršnjacima na bazen bez nadzora ili u šumu? Da slobodno zagazi u potok kako bi uhvatio punoglavce? Jesu li vaš unuk i njegovi prijatelji ikada sami naložili vatru u polju kako bi ispekli ukradene kukuruze? Zločesto protrčali kroz visoku travu ili polje žita? Najljepše dječje uspomene nastaju u takvim trenucima, daleko od roditelja, a njih je sve manje u svijetu u kojemu stavljamo na vagu sigurnost i samostalnost. Pri čemu uvijek odabiremo sigurnost. Jer za samostalnost, mislimo, uvijek ima vremena. A zapravo nema. Pa dolazimo u situaciju da roditelji zabavljaju djecu, umjesto da se djeca zabavljaju sama.

Psiholozi ove pomake u roditeljstvu povezuju s boljim protokom informacija. Danas znamo za sve ružne stvari koje se događaju u svijetu, a one nam narušavaju poimanje stvarnosti i ograničavaju spoznaju da je naš svijet bitno sigurniji od onoga što vidimo na televiziji i internetu. Iako ne posve siguran.

Kažu, svaki roditelj mora sam odlučiti kako će odgajati svoje dijete, no stakleno zvono nije dobar odabir. Dijete se ne može posve zaštiti, pokriti mu oči i uši da ne vidi ono što roditelji ne žele da vidi. Uostalom, djeca se odgajaju za ovaj svijet i moraju znati kako on funkcionira. Moraju prepoznati opasnosti, iskusiti razočaranju, shvatiti da ne mogu dobiti sve što požele, spoznati da ne mogu biti dobri u svemu i da svijet nije mirisna livada na kojoj će im se događati samo lijepe stvari. Iako će tih lijepih stvari, ako im to dopustimo, biti daleko više od onih ružnih.

Bake i djedovi to znaju. Samo kako u to uvjeriti mlade roditelje?