Ćosić: Tito je bio boljševik, ne može se to promijeniti preko noći

Prije točno 70 godina donesena je Rezolucija Informbiroa, dokument kojim je Titova Komunistička partija izopćena iz društva partija pod patronatom SSSR-a. Rezolucija je promijenila život građana i politički smjer zemlje, piše Deutsche Welle.  Prema službenom jugoslavenskom narativu, upravo je Tito Staljinu rekao „povijesno ne” i to zbog želje za liberalizacijom Komunističke partije. Dio modernih tumača povijesti s ovim se ne slaže, prvenstveno zbog staljinističkih metoda kojima se naknadno Tito riješio svojih političkih protivnika.

No, kako su građani prihvatili drastičnu promjenu političke klime i javnog diskursa DW je pitao svjedoka vremena, pisca Boru Ćosića. Naime, on živo pamti trenutak tijekom omladinske radne akcije u kojem su ga tetka i tetak došli obavijestiti da više ništa nije isto.

DW: Imali ste lopatu u rukama kada se na tom gradilištu u Beogradu zaustavio automobil iz kojeg su izašli vaši rođaci da bi vam rekli da je Staljin od idola i prijatelja Jugoslavije postao neprijatelj. Zašto je bilo toliko važno informirati jednog šesnaestogodišnjaka o radikalnoj promjeni državne politike?

Bora Ćosić: Taj dio moje obitelji me je štitio. Moj tetak je bio oficir. Oni su shvatili da će biti velike reakcije na Titovo odbijanje Rezolucije Informbiroa. Bilo ih je strah da ću slučajno negdje nešto krivo reći ili izjasniti se. Kako sam bio na toj radnoj akciji preko puta, u Novom Beogradu, dojurili su me upozoriti.

Kako je građanima objašnjeno, zašto je došlo do tog raskida?

Jednostavno im je objašnjeno da je to pritisak jedne velike sile. Sovjeti su tada imali veliki autoritet pobjednika Drugog svjetskog rata i osloboditelja velikog dijela Europe. Vrlo je važno da su sudjelovali i u oslobađanju Beograda. Partizani koje sam ja vidio tada bili su skoro bosi i bez ruskih tenkova to se ne bi ostvarilo. Za mene je zanimljivija psihološka strana tog raskida, jer mimo te čitave političke elite u Jugoslaviji, u srpskom narodu je bilo, mimo politike, prisnosti s ruskim narodom. Recimo, ja sam u djetinjstvu u Beogradu susretao puno Rusa koji su bili čak i emigranti. Bili su dio našeg društva. Družio sam se u ranim godinama s djevojčicama Ruskinjama. Moja majka se družila s gospođama koje su također došle iz Rusije pa su uvele stvari koje su za Beograd bile novost, poput izrade abažura. Moja profesorica klavira bila je Ruskinja. Bilo je puno profesora i inženjera koji su pomagali građanstvu. Sa svim tim emocijama bilo je teško preko noći prekinuti odnose, bez obzira na političku stranu.

Staljin je odjednom pokazivan kao negativac. Kako je to prezentirano ljudima? Staljinove i Titove fotografije su, do tada, jedna uz drugu stajale na zidovima učionica.

Da, to je bilo kao nožem presječeno. Zato su se moji rođaci i brinuli kako ću ja to primiti. Ali moram reći da to nije bilo baš tako da je Staljin odmah bio „kao izbrisan”. 1961. godine sam radio u reviji Danas. Htjeli smo objaviti jedan poznati kolaž koji prikazuje Mona Lisu sa Staljinovim brkovima, ali nam to nisu dopustili objaviti. A prošlo je 13 godina i još uvijek je bilo te snishodljivosti i opreza.

Rekli ste da je vaša učiteljica klavira bila Ruskinja, vaši prijatelji, učitelji… Što se s njima događalo u ta dramatična vremena?

Nisu dirali starije ljude poput moje profesorice klavira ili čuvene balerine Nine Kiršanove. Neke druge ruske intelektualce, sjećam se svog zubara i jednog fotografa koji je radio poznate fotografije za agenciju Putnik, su izbacili iz zemlje. Morali su otići u Argentinu. Bilo je slučajeva tog oštrog ponašanja.

Je li bilo promjene tumačenja uloge Sovjetskog saveza u Drugom svjetskom ratu?

Apsolutno ne! Ovo što se sada događa tamo (u Srbiji, op.a.) i u Hrvatskoj, taj pokušaj promjene povijesnog toka, toga nije bilo. Ruski doprinos pobjedi Saveznika je bio i ostao nesumnjiv. Drugo pitanje u cijelom tom raskidu bilo je pitanje Informbiroa i informbiroovaca koji se nisu mogli odvojiti od utjecaja boljševičke partije i Staljina. Tada je došlo do logora na Golom otoku. To je bila vrlo loša strana stvari koja je bacila malu sjenku na povijesni trenutak u kojem je Tito raskinuo sa Staljinom.

Goli Otok (screenshot: National Geographic)

S vremenom, saznalo se za Staljinove gulage, brutalne obračune s neistomišljenicima i narod je promijenio mišljenje o njemu. No i Tito je provodio slične obračune, baš s informbiroovcima. Na koncu, lokacija političkog logora Goli otok je i danas zanimljiva stranim dokumentaristima kao glavni dokaz Titove antidemokracije. Kako ste se vi suočili s tim?

Nažalost, jedan moj rođak je tamo skončao samoubojstvom. To je bila sjena na našoj obitelji koja je, inače, bila uz tu novu Titovu vlast. To je malo uzdrmalo tu našu monolitnost.

Zapravo imamo kontradikciju između službenog tumačenja i onoga što se događalo na terenu. Kažu da je Tito raskrstio sa Staljinom, zato jer je želio liberalizirati Komunističku partiju, a onda je Goli otok napunio političkim neistomišljenicima.

Gledajte, Tito je bio boljševik od rane mladosti. To se ne može promijeniti preko noći. Učinio je korak da svoju zemlju zaštiti od tutorstva grandiozne svjetske sile, ali metoda i sustav su mu bili djelomično boljševički. Ta diskrepanca je u njemu i svim revolucionarima. Od Robespierrea nadalje. Oni su za ravnopravnost i slobodu, no dolazi do trenutaka kada ukidaju upravo slobodu i ravnopravnost.

Možete li zamisliti kako bi Jugoslavija zapravo izgledala da nije došlo do tog sukoba i izbacivanja iz Informbiroa? Koliko je zapravo profitirala na tome, s obzirom da se morala okrenuti prema zapadu?

To je bio jako važan trenutak u kojem se je Jugoslavija počela razlikovati od Rumunjske, Albanije, Bugarske… Bili bismo poput tih zemalja, bez onog otvaranja prema svijetu i Europi kojeg smo doživjeli šezdesetih i sedamdesetih godina. Moja generacija pisaca i umjetnika je od toga jako profitirala. Ne samo zbog toga što su ljudi dobili putovnice da mogu ići van, već su mogli ostvariti svoje umjetničke poduhvate. Naravno, sve do Titove smrti je bilo trenutaka opresije. Moja knjiga je jedno vrijeme bila zabranjena pa onda i predstava koja je po njoj rađena. Ali to je bilo puno manje oštro i grubo od onoga što se događalo u Rumunjskoj ili Poljskoj.

A danas, kako gledate na zemlje nastale raspadom Jugoslavije. Zamjetan je taj sentiment prema navodno slobodnom društvu, socijalnoj sigurnosti, razvoju. Jugoslaviju ste kritizirali, na koncu, bili ste i žrtva cenzure, no kako je danas?

Puno sam kritičniji prema sadašnjim državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Obično od pisaca očekujemo nekakve velike riječi i recepte, a vi ste svjedok vremena, zbog čega i sada razgovaramo. Mislite li da na ovim našim prostorima koje zovemo regijom, dolaze neka bolja vremena?

U to stvarno nisam siguran. Sve je krajnje neizvjesno, jer nema pravih lidera koji bi bili spremni oduprijeti se jednoj retrogradnoj politici koja se događa u Srbiji i Hrvatskoj. To je osnovno. Ima dosta intelektualaca, pisaca i novinara koji imaju drugo mišljenje i odupiru se. U Hrvatskoj postoji sloboda izražavanja i postoji prostor za ljude koji se svakodnevno izražavaju protiv politike. Nitko ih ne zatvara i nitko ih ne goni. Ali pitanje je efekta. Ljudi su manje-više spremni na kompromis, šute. U cijeloj Europi sredstvima parlamentarne demokracije dolaze loši ljudi na vlast.

Prije sedam godina upozorili ste na latentnu opasnost od nacionalizma i ekstremizma. Je li ta opasnost i dalje latentna?

To nije više onaj nacionalizam u vrijeme rata, Miloševića. To je više jedno srozavanja svih mogućih parametara; od ekonomije do obrazovanja. Sveučilište u Zagrebu je nekad bilo nešto sasvim drugo. Puno je trulih stvari u svim područjima i Hrvatska nije jedina „trula Danska” u Europi.

Te 2011. godine, kada vam je uručena ugledna njemačka književna nagrada Stefana Heyma, rekli ste da moramo prestati razmišljati u kategorijama „Istoka” i „Zapada”. Kako?

Da, sada se opet postavlja pitanje gdje je Istok, a gdje je Zapad. Događaju se vrlo relativne stvari. Kao ta da, recimo, jedna gospođa Merkel, po mom mišljenju, pripada onoj drugoj ljevijoj strani u odnosu na partiju koju vodi.

Jedan od najvažnijih književnika bivše Jugoslavije, Bora Ćosić,  rođen je 1932. godine u Zagrebu. Odrastao je, školovao se i radio u Beogradu koji je napustio 1992. godine u znak prosvjeda protiv ratne politike Slobodana Miloševića. Živio je u Berlinu, a sada živi u Hrvatskoj. (Siniša Bogdanić, Deutsche Welle)