“Grozno mi je ovdje u ovako malom stanu. Znam da je to centar Zagreba ali ja sam navikla na svoje dvorište i vrt. Imam puno ruža i svakakvog cvijeća. I moje životinje mi fale. Tko zna kako im je sada”, govori kroz suze gospođa koju ćemo nazvati samo Ana. Inače živi u jednom malom mjestu kraj Zeline, ali trenutno je smještena u garsonijeri u zapadnom dijelu Zagreba kamo su je sklonila njezina djeca, sin i kćer, koji sa svojim obiteljima žive u blizini. Naime, Anu je pretukao muž. Opet. Intervenirala je i policija te ga odvela u stanicu na triježnjenje. S obzirom da je kuća njegova, ne mogu učiniti puno više od toga. Tad su uskočila Anina djeca i odlučila skloniti majku na neko vrijeme. Muž je u međuvremenu pušten iz zatvora. Preko sina joj je poručio da se vrati. Da će se promijeniti. Da mu je žao.
“To uvijek tako bude. Kad je pijan strašno je nasilan, a kasnije mu bude žao. Ma nije on loš čovjek, ali kad popije… Djeca su mi rekla da bi bilo bolje da na neko vrijeme dođem tu u ovaj stan nego da idem u neko sklonište ili tako nešto. I moja djeca žive tu u blizini pa mogu doći kad god nešto zatrebam. I stvarno dođu kad god mogu. Ali oni imaju i svoju djecu, moraju ići na posao. Znam da ne mogu po čitav dan brinuti o meni. Ma, ništa meni ne fali. Evo imam i za jesti i sve što trebam. Ali voljela bih biti kod svoje kuće”, priča dalje Ana dok joj se oči pune suzama.
Ana ima 56 godina, ali izgleda starije. Pogled joj je vrlo nemiran, kao da svakoga časa i iz svakog pravca očekuje napad. “Rano sam se udala, imala sam tek 20 godina. U početku sam radila ali kad sam prvi put ostala trudna, napustila sam posao i više se nisam vratila. Sad mislim da bi bilo bolje da imam neke svoje novce. Suprug je uvijek volio malo popiti, ali u početku me nije tukao. S vremenom je počeo piti sve više i više, a nasilan je postao kad su djeca otišla od doma. Kad je takav onda odem do susjede i čekam da se smiri. Jednom je sin bio kod kuće kad se muž vratio pod gasom i počeo jako neugodno vikati. Sin je zvao policiju ali oni su rekli da zapravo ništa ne mogu, ako nije bilo baš fizičkog nasilja. Sad zadnji put mi je prijetio da će me ubiti pa su ga policajci ipak odveli. No to je sve kratko. A on svaki put veli da neće više i da će se popraviti.”
Koliko ima žena poput Ane, ne zna se. Naime, žene iznad određene dobi vrlo rijetko prijavljuju obiteljsko nasilje, a ponekad, ako izostane onaj fizički aspekt, nasilje ni ne prepoznaju kao nasilje. O ovoj osjetljivoj temi razgovarali smo sa Senkom Sekulić Rebić, psihologinjom i voditeljicom Centra za seksualna nasilja pri Ženskoj sobi.
Koliko je doista rašireno nasilje unutar obitelji nad ženama iznad 50 godina? Postoji li barem neka procjena?
Nema procjene. Svaka takva procjena je užasno nezahvalna. Što se tiče službenih statistika, one na razini Državnog zavoda za statistiku ni ne postoje što je jedan od pokazatelja koliko se ozbiljno odnosno neozbiljno shvaća problem rodno uvjetovanog nasilja nad ženama. Osim toga, žene koje imaju iznad 50 godine će još teže prijavljivati takvu vrstu obiteljskog nasilja jer je za pretpostaviti da one već godinama pa i desetljećima žive u takvom odnosu, a i način socijalizacije je bio drugačiji kad su te žene ulazile u bračne ili partnerske odnose nego što je to danas.
Može li se reći da žene ponekad imaju problem uopće prepoznati da se radi o nasilju? Neki oblici ponašanja prije su se tolerirali i smatrali normalnima.
Da, to je točno. Nasreću, brak danas više nije imperativ. Iako je položaj žena na tržištu rada i dalje lošiji od položaja muškaraca, ipak veći broj žena ima mogućnost da budu neovisne, i kulturološki i financijski i na svaki drugi način. U tom smislu brak više nije nužnost na način na koji je prije bio percipiran kao nužnost. I muškarci i žene sve više shvaćaju da bi osnova braka trebalo biti međusobno uvažavanje i suživot koji bi oboma predstavljao olakšanje.
Prije je bilo izuzetno bitno održati brak. Brak je u više slučajeva doslovce bio sredstvo preživljavanja pa su se mnoge stvari koje su se događale unutar bračne zajednice, pogotovo u ruralnim dijelovima Hrvatske, smatrale gotovo normalnima ili kao nešto na što se ne pokušava utjecati. Bila je sramota reći da je u braku prisutno nasilje, žene se okrivljavalo, zajednica im je poručivala da se ništa niti može niti treba napraviti. Ženama je bilo lakše ostati u braku u kojem ima nasilja nego se maknuti jer je društvo poručivalo da je brak, kakav god on bio, bolji nego ne-brak. Srećom, to više nije na stvari. Međutim, žene koje imaju preko 50 godina su socijalizirane u ponešto drugačijem kontekstu.
foto: Pixabay
Posebna tabu tema je seksualno nasilje.
Da. Pojam seksualnog nasilja u braku je ogroman problem. Seks u braku se smatrao obavezom žene. Danas je prilično jasno i komunicira se da je bilo kakav prisilan seksualni odnos, kad je partner pijan ili kad ucjenjuje, ili bilo kakav prisilan odnos kojeg žena ne želi – zapravo silovanje. Prije o tome nije bilo govora. Mi tek od 2003. imamo zakon o zaštiti od obiteljskog nasilja. Prije 2003. godine – a to nije tako davno, tek prije 15 godina – nije bilo jasne zakonodavne regulative koja bi govorila o tome da nasilje u braku nije privatna nego javna stvar.
No bez obzira na taj zakon, postupanja po tom zakonu i po drugim zakonima koji bi trebali štititi od rodno uvjetovanog nasilja, nisu adekvatna. Institucije i dalje imaju propuste u djelovanju. Zajednica se nije adekvatno postavila prema tome i ne zna odlučiti tko je kriv za nasilje. Ono što mi stalno ponavljamo je da je za bilo koji oblik nasilja uvijek odgovoran samo i isključivo nasilnik.
No nasilje nije samo fizičko. Koji se sve oblici ponašanja smatraju nasiljem?
Nasilje počinje u onom trenutku kad mi narušavamo nečiju autonomiju. Plodno tlo za nasilje stvara se puno prije stvarnog nasilja. Sve počinje s onim prvim trenutkom kad netko nekog ne sluša, ne uvažava, onemogućuje mu kretanje, komunikaciju s nekim, stjecanje financijske neovisnosti, branjenje zapošljavanja, iskazuje pretjeranu ljubomoru ili ikakvu ljubomoru uopće. Jer ljubomora nije znak ljubav nego potrebe za kontrolom. To nije ljubav, to je nešto drugo.
Ono što ljudi najlakše prepoznaju je fizičko nasilje i to samo u slučajevima kad postoje tragovi. A razno-razna naguravanja, gniječenja, povlačenja za kosu vam neće ostavit tragove. Ljudi nas često pitaju kako se prepoznaje nasilje. Najjednostavniji odgovor je onda kad vi od svog partnera osjećate strah. To je izuzetno veliki alarm. Taj strah je dio psihičkog nasilja kad se žrtva osjeća napadnuto, ugroženo, omalovažavano. Ekonomsko je nasilje ono kad partneri onemogućuju ženi da se zaposli. Ili čak dolaze ženi na posao pa rade probleme, pogotovo ako je žena u procesu razvoda braka. Onda tu je i seksualno nasilje o kojem se malo priča. No to sve su samo nekakve grube kategorizacije koje nama olakšavaju komuniciranje. No čim vi osjećate strah od svog partnera, čim ne možete autonomno donositi relevantne odluke za svoj život, pitanje je u kakvom se vi to odnosu nalazite.
Govorite samo o ženama, no one nisu jedine koje trpe nasilje.
Da. Netko bi mogao pitati a što je sa slučajevoma kad su muškarci napadnuti i trpe obiteljsko nasilje. Da, i muškarci mogu biti žrtve bilo kakvog nasilja pa tako i obiteljskog. Međutim činjenično stanje koje je vrlo lako provjeriti u službenim podacima PUZ-a je da obiteljsko nasilje u nesrazmerno većem broju za žrtve ima žene. A o seksualnom nasilju da i ne pričamo.
Što napraviti kad ustanovimo da netko u našoj okolini trpi nasilje?
Ono što okolina može napraviti je da apsolutno vjeruje ženi koja se požalila da trpi nasilje. Da vjeruje čak i onda kad neke stvari zvuče nelogično. Jer nasilje nema logike. Nasilje nije i ne treba biti normalna stvar. Znači, treba vjerovati osobi koja je nama ukazala povjerenje i poštovanje i obratila nam se. Ono što svatko može napraviti kad sazna da je netko žrtva nasilja, je pružiti joj informacije do kojih ona možda ne može doći. Znači, informacije o tome gdje postoji pravno ili psihološko savjetovalište. Mi vodimo savjetovalište za žrtve seksualnog nasilja, Udruga B.A.B.E. za žene žrtve obiteljskog nasilja. Nadalje, saznati informacije gdje se može izvršiti prijava nasilja jer svako nasilje je prekršajno ili kazneno djelo, ovisno o težini i ono se kao takvo treba prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu. To je naša građanska dužnost.
Dok ovo govorim, svjesna sam da prijava nije laka jer nemamo uvijek potpunu sigurnost da će sustav reagirati kako treba. No ono što je činjenica je da ako se nasilnik ne prijavi, ne može se baš puno toga napraviti pogotovo kad je žena financijski ovisna i ima djecu za koju se mora brinuti. Kad žena napokon odluči prijaviti nasilnika i ima informaciju kako i gdje prijaviti, dobro je da to ne čini sama već da je netko uz nju. Također, žena mora znati da ima gdje otići pa je dobro ako joj netko iz njezine okoline može pružiti utočište na par dana. Ponavljam, najvažnije je vjerovati ženi i ne nuditi savjete na svoju ruku.
Što može napraviti sama žena koja je žrtva nasilja?
Dva najveća oslonca za nasilnika su to da pokuša ženu izlolirati i da uvjeri ženu da je svemoćan. No to nikada nije istina. Nasilnik nije svemoćan, to je samo njegov pokušaj da ostavi taj dojam. Najvažnije je da žena priča s nekim. Žena koja se želi zaštititi mora biti neovisna i to je ono što mi govorimo mladim ženama koje tek ulaze u vezu ili brak – imajte svoje financijske resurse i imajte svoju neovisnost. Važno je i kad se mladi kuće, kad kupuju prvu nekretninu, da vlasništvo ne bude upisano samo na jednu osobu nego na obje. Zvuči banalno i trivijalno, ali to vam je život i o tome ovisi koliko će se lako netko moći izvući ako dođe do neke situacije. To je težak razgovor kad su dvoje ljudi mladi, vole se i planiraju budućnost. Ljubav je lijepa stvar, ali samostalnost i neovisnost su preduvijet za jednu zdravu ljubav.
Kod žena iznad 50 najveći je problem ta financijska neovisnost pogotovo zbog nesigurnosti na tržištu rada. Žene tada najčešće ostaju u nasilnim vezama. Kažu da nisu mogle otići i nisu željele zbog djece. No baš zbog djece bi nasilnu vezu trebalo okončati. Prije nekoliko mjeseci je došlo do promjena u zakonu o nasilju u obitelji te sad postoje određene mjere koje omogućuju uklanjanje nasilnika iz doma, a ne žrtve. Nažalost, to u praksi još uvijek nije zaživjelo jer je pravo vlasnika stana iznad prava žrtve na zaštitu. Ako je nasilnik vlasnik stana, vi ga ne možete maknuti iz njegovog vlasništva. Nadamo se da će se to promijeniti i da će zaštita žene i djece biti iznad prava vlasništva. Zato stalno naglašavamo da je financijska samostalnost jako bitna.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
