Da je živ, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman danas (14. 5. 2018.) bi proslavio 96. rođendan. Za razliku od nekih njegovih političkih nasljednika, nikada se nije odrekao ni antifašizma, ni hrvatskih partizana, ni Tita. Izdvajamo neke od Tuđmanovih važnih izjava o kojima bismo trebali razmišljati i u 2018. godini.
O antifašizmu (Sabor RH, 1995.)
Zbog svoje i zbog svjetske javnosti, i to ne toliko radi povijesti, već radi svoje sadašnjosti i budućnosti, Hrvatska ima čvrste razloge da sudjeluje kao punopravni sudionik u pobjedi nad fašizmom. Usprkos nepobitnim povijesnim činjenicama, mi još uvijek moramo svijetu dokazivati da je antifašistički pokret sa svojom partizanskom vojskom i političkim predstavništvom, u Hrvatskoj bio jači negoli u bilo kojoj drugoj zemlji bivše Jugoslavije pa i Europe. Hrvatskom antifašističkom pokretu pripadaju zasluge da je u sastav Hrvatske uključena Istra i vraćena domovini Rijeka, Zadar, otoci i od Italije okupirani dijelovi Dalmacije. U antifašističkom pokretu stvorena je ZAVNOH-ovska federalna država Hrvatska i političko-ustavna osnova jugoslavenske federacije kao zajednica ravnopravnih naroda s pravom samoodređenja. I upravo ta stečevina antifašizma davala nam je pravne pretpostavke za izlaz iz Jugoslavije i proglašavanje nezavisnosti.
O ustaškim simbolima i HOS-u (OTV, 1992.)
Ne zanemarujem borce HOS-a. Znam da je i među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na crnokošuljaškim i smeđekošuljaškim tradicijama i hakenkrojcovskim oznakama? Prema tome, to je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske. To je nešto što svijet ne može prihvatiti, jer se svijet gradi na načelima antifašističke koalicije.
O Titu (Tuđman, dokumentarac 1997.)
Bez dvojbe, Tito je bio jedan od najvećih državnika Europe razdoblja Drugog svjetskog rata. Bio je komunist, marksist, ali je bio vrlo pragmatičan političar i želio je ostvariti ravnopravnost hrvatskog naroda u okviru Jugoslavije. Želio je da ta njegova socijalistička Jugoslavija bude ravnopravna u odnosu na Sovjetski savez. Zasluge Tita su što je on s antifašističkim pokretom doveo hrvatski narod na stranu pobjedničke antifašističke koalicije i što je prema prvom ustavu iz 1945. pa do ustava iz 1974. omogućio da imamo pravne osnove za samoodređenje i proglašenje samostalne Hrvatske.
Zasluge u međunarodnoj politički je pružanje otpora Staljinu kad su zapadne sile bile gotovo bespomoćne u odnosu na taj jak komunistički sovjetski blok i širenje komunizma u cijelom svijetu.
Negativno je što je bio komunist i što je odgovoran za uvođenje komunističkog režima, čak i za sve one zločine koje je taj režim učinio, ne samo u ratu, već i poslije njega. Bez obzira je li on naredio ili ne, a vjerojatno nije, snosi odgovornost za tragediju hrvatskog naroda u Bleiburgu. Poslije rata je odgovoran za progone Hrvata i nacionalno demokratskih elemenata u Hrvatskoj, a i u drugim zemljama.
Bio je čovjek koji je i kao komunist uvijek ostao Hrvat. Dokaz je tomu da se družio i prijateljevao u Zagrebu s hrvatskim književnikom Miroslavom Krležom s kojim sam i sam bio prijatelj i koji me je na kraju spasio od progona svog komunističkog režima. U vrijeme slamanja Hrvatskog proljeća 1971/72, hrvatski komunistički režim, po diktatu i u suglasnosti s beogradskim vlastodršcima, htio me je osuditi na 15-20 godina zbog tobožnje špijunaže. Zato što sam kao profesor, pisac i direktor Instituta imao neke dodire sa znanstvenicima iz Europe i Amerike. Kad je Tito čuo od Krleže da za to nema razloga, poručio je hrvatskom i jugoslavenskom komunističkom vodstvu da „Tuđmanu ne pakuju“. Znači, ako nema razloga, da ga ne sude. Tako sam umjesto 20 godina, bio osuđen na dvije godine.
