Nikad se nije više govorilo o pojmu spola, roda i rodnih uloga kao u posljednjih nekoliko mjeseci. Pa ipak, uz sve izgovorene riječi, još je uvijek puno zbunjenih. Mnogima je ostalo nejasno što je zapravo rod, zašto je to različito od spola i po kojem se ključu rodne uloge dodijeljuju. Jesu li rodne uloge doista tako zadane i nepromjenjive kako tvrde konzervativci? Jesu li doista priroda ili Bog odredili što trebaju činiti i kako se ponašati žene, a kako muškarci ili je to nešto što se možemo dogovoriti? Hoće li muškarac koji obavlja ženski posao doista i postati žena? Pronašli smo nekoliko primjera iz različitih razdoblja i pokušali dati odgovor na ova pitanja.
Muškarac koji radi goblene
Ante Dabčević rođen je krajem 19. stoljeća u Siraču, malom mjestu pokraj Daruvara. Bio je zemljoposjednik i obrađivao je, uz pomoć obitelji i djece, velike vinograde, voćnjake i vrtove. Osim toga bio je i pčelar te prvi u mjestu koji je kalemio voćke.
“Zanimljivo, kaleme – mladice voćaka koje se mogu ‘usaditi’ u već posađenu voćku – naručivao je preko časopisa za poljoprivredu iz Austrije. Jedini u svojem mjestu bio je pretplaćen na to strano izdanje, pa je i njegov voćnjak bio jedini u kojem su se mogle naći neobične i nove sorte voća”, govori nam Antin unuk, Vjekoslav (81).
Ante Dabčević (donji red, prvi slijeva; foto: obiteljski album)
Ante Dabčević bio je poznat još po nečemu: nije mnogo mario za tuđe mišljenje. Tijekom zimskih mjeseci, kad se u polju nije radilo, a hladnoća bi zatvorila ljude u kuće, ženska čeljad provodila je duge zimske večeri u izradi goblena. Tad su se radili poznati Wiehlerovi gobleni uz koje nije stigla i slika otisnuta na platnu, već shema u kojoj je svaka boja konca bila označena drugim geometrijskim likom.
Nije svatko mogao raditi Wiehlerove goblene: za to je bila potrebna izuzetna strpljivost, mirna ruka i dobro oko. Sve te osobine imao je i Ante Dapčević i jedne je zime odlučio i sam pokušati – iako u selu i bližoj okolici ni jednom muškarcu nije tako nešto palo na pamet.
“Gledao je kako žene rade goblene, pa ih je i sam naučio izrađivati. Ubrzo u tome postao izuzetno vješt. Jedan od najuspješnijih goblena bio je prikaz Marije Magdalene koji je ispao toliko dobro da je završio u Župnoj crkvi blažene djevice Marije u Siraču gdje se nalazi i dan danas”, priča Vjekoslav.
Ante Dapčević nije znao ništa o rodnoj teoriji niti ga je itko plašio da će se od obavljanja “ženskog” posla pretvoriti u ženu. No u Wiehlerovim goblenima bio je pravi majstor i uživao je izrađujući ih.
Žena koja cijepa drva i kreči kuću
Marija Škulj rođena je u prvoj polovini 20. stoljeća u Uljaniku u zapadnoj Slavoniji. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ostala je udovica s dvoje male djece i kućanstvom koje je trebalo voditi pa nije imala mnogo vremena za tugovanje. Sin i kćer bili su mali, trebalo ih je othraniti i postaviti na vlastite noge, a kućanski poslovi ne pitaju kojeg si spola.
“Mama je oduvijek bila prvi borac. Ponekad je djelovala strogo, ali je u biti bila vrlo brižna i mudra. Tek sad uviđam da je u puno stvari bila u pravu. No to sam shvatila tek kad sam i sama došla u njezine godine”, priča Marijina kći, Gordana (71).
Marija Škulj (druga zdesna) i kolegice (foto: obiteljski album)
“Sad kad razmišljam o njezinom životu, nije mi jasno kako je to sve uspijevala i stigla. Ja sam još bila mala djevojčica kad je krenula na dodatno školovanje i obrazovala se za primalju. Godinama je radila kao glavna babica u virovitičkom rodilištu pa su je i nakon odlaska u penziju svi oslovljavali s ‘babica Škulj’. Kad ste hodali ulicom i došli do mamine kuće, odmah ste primijetili da je ovdje nešto drugačije: ograda je uvijek bila svježe obojana, staza uredno pometena, bilo je uvijek mnogo cvijeća, a drva za zimu uredno složena i pokrivena da ne kisnu. Uz redovan posao, uzgajala je voće i povrće te kokoši i patke. U njezinoj je kući bilo uvijek i domaćeg mesa i jaja i povrća i voća, a u trgovinu je išla samo po one stvari koje nije mogla kod kuće sama proizvesti – prašak za rublje i slične stvari.”
No gospođa Škulj bila je poznata po još nečemu: nije se libila prihvatiti i tzv. “muških” poslova jer za nju poslovi nisu bili ni muški, ni ženski već samo poslovi koje je valjalo obaviti. “Mama je uvijek znala reći da dolazi iz obitelji u kojoj vole rad i ništa im nije teško, a to se vidjelo i na njenom kućanstvu. Kako je rano ostala bez muža, naučila je obavljati i sve te muške poslove – krečenje kuće, sitni popravci, cijepanje drva – jer jednostavno nije bilo muškog koji bi to obavio, a stalno nekoga moliti za pomoć nije željela”, priča Gordana.
Niti gospođa Škulj se nije opterećivala rodnom teorijom, niti je zbog cijepanja drva poslala muškarac.
Roditelji koji dijele porodiljni
Iva i Tomislav rođeni su u osamdesetim godinama. Žive u Zagrebu i po struci su građevinari. Kad im se prije šest godina rodio sin, radili su u različitim tvrtkama i, slučaj je tako htio, Iva je imala bolju plaću. Za njih nije bilo dvojbe: nakon što je Iva iskoristila prvih šest mjeseci porodiljnog dopusta, drugih šest mjeseci iskoristio je Tomislav i dok je on čuvao bebu, majka se vratila na posao. “Nismo o toj odluci puno razmišljali. Ja sam imala bolju plaću i bilo je logično da se ja vratim na posao. Naravno da mi je bilo teško ostaviti tako malu bebu doma – pa to je teško svakoj majci čak i nakon godinu ili više dana – no mali je ostao doma s tatom i njih su dvojica ubrzo našli zajednički jezik”, govori Iva.
Nakon nekoliko godina, Iva i Tomislav odvažili su se otvoriti vlastitu firmu i posao je, srećom, krenuo dobro. Odlučili su imati još jedno dijete pa je ubrzo je stigla i djevojčica. Iako ovaj put novac nije bio presudan, Iva i Tomislav odlučili su ponoviti prethodno iskustvo: nakon šest mjeseci, Iva se vratila na posao, a Tomislav je ostao doma s djevojčicom. “Prvi put je to ispalo jako dobro pa smo sve odlučili ponoviti. I nismo pogriješili”, kaže Tomislav. “Mislim da u Hrvatskoj premalo očeva iskorištava mogućnost da ostanu doma s djecom, a to je vrijeme od neprocjenjivo i za tatu i za bebu i za cijelu obitelj. Stvari se pomalo mijenjaju i tate se sve češće uključuju u brigu i oko sasvim male djece što je prije bio gotovo isključivo posao mama.”
Tijekom zamjene tradicionalnih rodnih uloga, kad je mama na šest mjeseci postala hranitelj, a tata se brinuo za djecu, ni Ivi ni Tomislavu se nije dogodilo da su promijenili spol. Iva je ostala žena, a Tomislav muškarac. Pa treba li to uopće naglašavati? Posljednji događaji pokazali su da, nažalost, ipak treba.
Jesu li rodne uloge određene spolom…
Najjednostavnije rečeno, spol je ono što biološki razlikuje žene i muškarce. S druge strane, rod i rodne razlike su određene sustavom društvenih uloga i očekivanja, to jest načinom na koji neko društvo definira položaj žena i muškaraca. Poimanja roda i rodne ravnopravnosti se, drugim riječima, razvijaju kroz povijest i nisu nepromjenjivi kao biološke razlike, kaže predstojnik Katedre za seksologiju na FFZG-u, Aleksandar Štulhofer.
… i zašto u 2018. godini uopće o tome raspravljamo?
Nevolja je u tome što se kod nas, u svakodnevnom govoru, riječi spol i rod često koriste kao istoznačnice što je mogao biti jedan od okidača za neviđenu paniku i strah kod konzervativnih krugova da će zamjena rodnih uloga dovesti do zamjene spolova i da će dječaci i djevojčice u školama na neki način moći birati kojeg spola žele biti.
Zašto su, zapravo, uvedena dva različita pojma?
Različito poimanje pojmova spol i rod naznačila je još početkom dvadesetog stoljeća glasovita francuska spisateljica, filozofkinja, politička aktivistkinja i društvena teoretičarka Simone de Beauvoir u svojoj knjizi “Drugi spol”. Ona je tada ustvrdila da se “ženom ne rađa, nego postaje”, misleći pritom, dakako, na ulogu žene u društvu, ne na spolna obilježja. Dakle, društvo djevojčice od najranijih dana uči da budu pristojne, krotke i požrtvovne žene, a kasnije i majke – drugim riječima “prave” žene – ne dajući im pravo izbora koje dobivaju muškarci. Otada se različito poimanje riječi spol i rod udomaćilo u teorijskim raspravama.
U novije vrijeme, tim se pojmovima posebno bavila sociologinja Ann Oakley čija je knjiga iz 1972. “Spol, rod i društvo” izazvala velik interes u stručnim krugovima i odmah je preporučena kao izvor za suvremeno objašnjavanje pojma roda. U nedavnom intervjuu za Globus, Oakley je izrazila čuđenje što još ima političkih režima u kojima se napada pojam roda. No osim zbunjenosti oko različitih značenja pojmova spola i roda, ona u tome vidi još nešto. “Pravi razlog napada je vjerojatno povezanost rodne teorije s pokretima koji promiču društvena i politička prava. Stoga uspostavu roda kao posebne kategorije neki doživljavaju kao političku opasnost jer se potkopavaju tradicionalni ustaljeni sustavi vrijednosti u skladu s kojima društvo funkcionira. Vrlo je važno pokušati se suprotstaviti takvim napadima”, kaže Oakley.
Hoće li djevojčice postati dječaci i obratno?
Na prosvjedu protiv Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja ili skraćeno Istanbulske konvencije, mogle su se tako čuti i vidjeti doista nevjerojatne poruke i tvrdnje koje graniče s bizarnim, poput one da će djeca u školi birati žele li biti djevojčice ili dječaci, da će ratificiranje konvencije uvesti treći spol te da je to uvod u legalizaciju istospolnih brakova. Iako bi se moglo činiti da tako besmislene tvrdnje nije potrebno demantirati, velik broj sudionika prosvjeda bio je čvrsto uvjeren da uvođenje pojma rod sa sobom nosi upravo takve opasnosti.
Ponovit ćemo zato još jednom: spol je biološka činjenica za ogromnu većinu ljudi i ne može se niti ga itko pokušava promijeniti. Istina, postoji vrlo mali broj ljudi koji se ne osjećaju dobro u svojem spolu koji im je dala priroda, no takvih ljudi u generalnoj populaciji ima izuzetno malo – jedan u svakih 11.9000 muškaraca i jedna u svakih 34.000 žena. Tvrdnja da će uvođenje pojma rod (koji je, usput, već uveden i normalno se koristi) uvesti tektonske promjene u društvu, niti stoji, niti uopće može stajati.
Slično je i što se tiče druge tvrdnje, a to je uvođenje trećeg spola. Ukratko, treći spol kao takav ne postoji. Događa se da se jedno od 2000 djece rodi s interseksualnim spolnim obilježjima, no to je 0,0005 posto ukupne populacije. Rod je nešto drugo. Treći ili srednji rod, što je poznato i površnim poznavateljima gramatike, jezična je oznaka za pojmove srednjeg roda poput polje, selo, janje, dijete.
Hoćemo li biti “svoji na svome”?
No ima i bojazni čisto političke prirode da će Hrvatska izgubiti suverenitet jer će provođenje Istanbulske konvencije nadgledati neka strana institucija (GREVIO). Istina je da različite europske i svjetske institucije već sad nadgledaju različite procese u Hrvatskoj kao i u ostalim zemljama što nigdje i nikada nije dovelo do gubitka suvereniteta. U tim institucijama sjede u hrvatski stručnjaci. Štoviše, Hrvatska je bilježila značajniji uspjeh u borbi protiv korupcije baš u fazi kad je trajao monitoring Europe tijekom pristupnih pregovora za ulazak u Europsku uniju. Kad je monitoring prestao, posustala je i želja Hrvatske da se obračuna s korupcijom.
Što se tiče komentara da Istanbulska konvencija nije potrebna jer Hrvatska već sad ima dovoljno dobre zakone za suzbijanje nasilja nad ženama, važno je naglasiti da konvencija uvodi jednu bitnu razliku. Ratificira li je, država Hrvatska će postati odgovorna ako nije zaštitila neku žrtvu obiteljskog nasilja što će potaknuti institucije da se doista pozabave ovim problemom.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
