Povjerljivo: Imam 52 godine i razvodim se od moje životne ljubavi

U naš pretinac “Povjerljivo” stiglo je pismo anonimne čitateljice. Kaže da ima 52 godine, a ljubav njenog života 55. Imali su, dodaje, brak na kojem su im mnogi zavidjeli, no njemu je došao kraj. Pismo prenosimo u cijelosti. 

Iz potpuno smo različitih kultura, ali voljeli smo se ludo i vjenčali kada sam ja imala 21, a on 24. Imao je odličan posao, dobili smo dva prekrasna sina, život je bio lijep. Kroz godine smo prolazili kroz razne turbulencije. Bio je rat i svašta nam se događalo u tom periodu – žestoko sam povukla da bih spasila njega. Uspjela sam nakon duge i iscrpljujuće borbe. I nakon svega započeli smo novi život u miru. Oboje smo radili dobro plaćene poslove, djeca su odrastala, život je opet bio lijep.

Bezgranično sam mu vjerovala: ako je on rekao da je danas petak, za mene je tako i bilo iako je u kalendaru pisalo da je ponedjeljak.

Mlad je otišao u mirovinu, ja i dalje radim. S vremenom sam primijetila da se zbližio sa ženom više nego je normalno za poznanike. Pomalo je to sakrivao od mene. Počela sam insistirati na objašnjenjima. Govorio mi je da pretjerujem, da ne vidim dobro… Nekako u to vrijeme primijetila sam da nam se i sa financijama nešto čudno događa. Naša zaista velika primanja odjednom nisu bila dovoljna da preguramo mjesec.

>> Razvode li se stariji ljudi olako
>> Baka i djed se razvode, kako dalje

Širom sam otvorila oči i uši ne vjerujući da se to događa. Moj savršeni muž počeo je biti manje savršen. Moj zabavni i  šarmantni muž bio je takav samo napolju i u društvu. U kući je bio mrzovoljan i uglavnom odsutan mislima. Koketirao je sa svakom ženskom osobom koja mu se svidi, bez obzira na mene, a kad bih se pobunila govorio je da umišljam. Počela sam inzistirati na promjeni stanja, razgovarala i iznova razgovarala, išla kod psihologa vjerujući kako u nečemu griješim.

Više od dvije godine trajalo je takvo stanje, do prije desetak dana. Opet je zbog njegovog telefona došlo do žučne rasprave kada sam mu doslovno rekla: „Ja tebi više ništa ne vjerujem. Apsolutno ti ne vjerujem.“ Njegov odgovor je bio: „Možda se onda trebamo razvesti.“ Složila sam se. Odselio je iz naše spavaće sobe toga dana – prvi put u skoro 31 godinu braka.

Dogovorili smo se da sve uradimo pristojno i pokušamo ostati u dobrim odnosima zbog naše, sada već odrasle, djece. Krenuli smo u prodaju zajedničkog stana i traženje stanova svako za sebe. Teško mi je, vidim da se i njemu oči napune suzama kada spomene neki stan koji bi eventualno mogao uzeti ili kada pričamo o tome tko će uzeti što od zajedničke imovine.  Srce me boli i najradije bih odustala od svega, čvrsto ga zagrlila i rekla: „Hej pa mi smo oni sa savršenim brakom! Šta to radimo?“

Neću to uraditi, neće ni on – razdvajamo se zauvijek. Osjećam se kao da mi neko trga kožu, užasno me boli, ali prešli smo granicu i povratka nema. Čitam po natu tekstove šta nakon razvoda u pedesetim i svakakvih zanimljivih savjeta sam pronašla osim kako da zakrpam ovu rupu koja mi se širi u grudima. Ma čvrsta sam ja, valjda ću uspjeti.

Dora

Što biste savjetovali Dori? Napišite u komentarima.