Maković: Šezdesete su godine prosperiteta, ali i cenzure i verbalnog delikta

U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt otvara se 26. travnja izložba “Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost”. Istaknuti povjesničar umjetnosti Zvonko Maković 13 godina pripremao je ovu izložbu, autor je koncepta i okupio je tim respektabilnih suradnika s čak 18 područja, da bi napravio presjek života koji se nalazio između, uvjetno rečeno, tački s omladinskih radnih akcija i avangardne, svjetski relevantne likovne umjetnosti. S Makovićem je Globus napravio opsežan razgovor iz kojeg izdvajamo neke akcente.

Šezdesete kao godine najvećeg prosperiteta

Od 1945. do 1955., negdje 1958. godine zemlja se izgradila, izgrađeno je ono što je bilo razoreno u ratu i, kao vrlo važno, podigla se industrija. Pedesete su doba industrijalizacije, riješeni su, u mnogo vidova, neki ključni egzistencijalni problemi za čovjeka kao zaposlenje, zdravstvo, školstvo, počelo se pristojnije zarađivati i onda, krajem pedesetih, poticati potrošnju. U ostalim socijalističkim zemljama je to bilo nezamislivo.

Poticanje potrošačkog mentaliteta

Na Opatijskom festivalu, koji tada i počinje, 1958. pobjednička je pjesma – “Moja mala djevojčica”, a u njoj su  stihovi “Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil”… Hrvatska, koja nas zanima na ovoj izložbi kao izdvojena jedinica iz Jugoslavije, ulazi postupno u svijet potrošnje, što je na demokratskom Zapadu bilo veoma rašireno.

Ljudi idu preko granice kako bi kupili traperice

Ja sam doživio traumu kada sam sa 17. ili 18. godina dobio svoje prve traperice. Bile su to originalne levisice 501 s gumbima umjesto zipa. U Osijeku, gdje sam živio, takve hlače nitko nije poznavao. Sramio sam se nositi prave levisice, jer su na cijeni bile jedino talijanske rifle. Trebalo mi je vremena da shvatim što imam.

Plaća je sigurna

Ljudi vjeruju da je jako dobro, mahom su zadovoljni, a za to zadovoljstvo postoje i konkretni argumenti. Znalo se da će svakoga prvoga u mjesecu zaposleni ljudi dobiti plaću. Plaća nije visoka, ali je dovoljna da pokrije svakodnevni život. Nema gladi. Pedesetih je još bilo gladi, ali šezdesetih više ne. Rad se cijenio i plaćao. Postojala je dobra zdravstvena politika, zatim školstvo. Mladi, i vrlo skromnog imovinskog stanja, mogli su se preko stipendija i kredita školovati, pa su radnička djeca najnormalnije pohađala i završavala fakultete, a stimulirao se što kraći studij čime su se umanjivali krediti. Posao se cijenio i bilo ga je.

Usprkos svemu, brojni su ljudi tražili sreću vani

Živio sam pedesetak kilometara od Mađarske, ali tamo se nije išlo, niti su Mađari dolazili k nama, postojale su te barijere. Mi smo imali otvorene granice, mogli smo ići u Trst. Postojalo je još nešto, gastarbajteri. Naši građani, a Hrvati su bili najzastupljeniji u gastarbajterskom svijetu, vani zarađeni novac investirali su ovdje, podizali sebi standard.

Svi paze što će reći i tko sluša

Jugoslavenska politika željela se pokazati liberalnijom od sovjetske, a u nekim aspektima je uistinu i bila. Međutim, ne zaboravimo da smo imali Goli otok, da je postojala jaka cenzura i još jača autocenzura. Postojao je verbalni delikt, a da smo bili kontrolirani cijelo vrijeme, znali smo to. Nitko na našoj izložbi ne govori da smo bili zemlja visoke demokracije, jasno ističemo i pozitivne i negativne strane vremena, izjavio je Maković za Globus.

Goli Otok (screenshot: National Geographic)