Američki tisak: Titova diktatura, komunisti na misama pjevaju da nema boga

Tragom jučerašnje izjave ruskog predsjednika Vladimira Putina kako je Washington kriv za krvavi raspad Jugoslavije, zavirili smo u prašnjavi arhiv i provjerili kako su Sjedinjene Države nekada pisale o Jugoslaviji i što su joj zamjerale. Naišli smo na zanimljiv tekst pod naslovom “Tito udara na religiju podlim trikovima”  u kojem američki novinar iz prve ruke opisuje uvijek zanimljiv odnos Crkve i države.

„Crkva postaje fokus jugoslavenskog diktatora u borbi za autonomiju“, teza je teksta Freda Sparksa, dopisnika iz Rima američkog dnevnika The Chicago Daily News, a kojeg je prenio i Watertown Daily Times. Tekst  objavljen 27. veljače 1950. godine opisuje stanje vjerskih sloboda u Jugoslaviji, onako kako su ih vidjeli Amerikanci. Tekst prenosimo u cijelosti:

Svećenicima je ulaz zabranjen

Stara i vrlo religiozna žena je umirala u sarajevskoj bolnici. Kada je liječnik potvrdio da joj nije puno vremena ostalo, oko njenog bolničkog kreveta okupila se obitelj. Njen sin je požurio prema rimokatoličkoj crkvi kako bi doveo svećenika koji joj je trebao pružiti posljednju pomast. No bolnička vrata za svećenika su bila zatvorena.

Direktor bolnice, komunist, rekao je: „Ne dopuštam religijske gluposti u ovoj ustanovi.“ Ni svećenikove molbe nisu urodile plodom, a obitelj je odlučila bolesnicu prenijeti do crkve kako bi dobila posljednji sakrament. Uzalud, umrla je na putu.

Ovo je samo jedan od načina kako komunizam maršala Tita na dnevnoj bazi napada kršćanstvo. Svećenicima nije dopušteno djelovanje u javnim institucijama. U nekim dijelovima države, pogotovo u Bosni i Hercegovini, katolicima se savjetuje da prime pomazanje prije ulaska u bolnice. Tijekom nedavnog desetodnevnog boravka u Jugoslaviji vidio sam puno sličnih i svakodnevnih zlostavljanja.

Za vrijeme dok je biskup držao misu u Zagrebu komunistički huligani su se uvukli među vjernike. Dok se odvijalo bogoslužje, zapalili su cigarete i zapjevali: „Nema boga, nema boga.“

Za vrijeme posljednje žetve, narodni komiteti su privremeno konfiscirali mnoge crkve kako bi ih pretvorili u silose. Iako je u okruženju bilo sasvim dovoljno praznih građevina.

Titovi poslušnici pokušavaju spriječiti crkvene brakove. Zbog straha od osude međunarodne zajednice, boje se zakonom zabraniti crkveni brak. Umjesto toga, neizravno napadaju vojnike i javne službenike koji su crkveno vjenčani. Oni su laka meta.

Američki tisak, 1950.

Kazna za crkveno vjenčanje – razdvajanje supružnika

Mladi poručnik je oženio djevojku u beogradskoj katedrali. Služio je u glavnom gradu Jugoslavije. Drugog dana nakon vjenčanja dobio je prekomandu na drugi kraj države. Tjedan dana nakon toga ona je dobila otkaz kao tajnica, proglašena je tehnološkim viškom. Kako bi zadržala pravo na bonove za hranu, „dopušteno“ joj je volontirati na željeznici u dobrovoljačkom bataljonu.  S obzirom da im nije dopušteno putovanje, sada su već dvije godine u braku i nisu se vidjeli od vjenčanja.

Kako bi smanjili broj vjernika na misama, lokalni komunistički vlastodršci stvaraju psihozu straha, pritiscima i raspačavanjem protuvjerske literature. Za vrijeme bogoslužja, agenti tajne policije Udbe bilježe tko ulazi u crkve. Ponekad i fotografiraju vjernike.

U Jugoslaviji je samo jedan način prosvjedovanja protiv komunizma – odlaskom u crkve. Vidio sam muslimane, protestante, rimokatoličke i pravoslavne bogomolje pune – usprkos teškom protuvjerskom teroru. Građani koji nisu nikada prije ušli u crkve sada pune klupe pred oltarima.

U Jugoslaviji nema slobode govora ili štampe, nema ni slobode udruživanja. Ono što je ostalo od ljudskog dostojanstva je pravo na ispovijed vjerovanja sa sve većim ograničenjima.

Zbog straha od općih prosvjeda i osude svijeta, Tito oklijeva sa stavljanjem lokota na sve crkve. Ali zato djeluje protiv religije na druge načine, jer se zakleo svojim marksističkim ocima da će to činiti. S vremenom broj crkava i svećenika opada, a ne dopuštaju se njihove zamjene.

Mnoge crkve su u užasnom i zapuštenom stanju, bez najosnovnijih stvari za vjersku službu. Za šest milijuna katolika, Tito je dopustio tiskanje samo nekoliko stotina molitvenika godišnje. Alibi mu je nestašica papira. Istovremeno se tone tiskane komunističke propagande dijele svakodnevno. I tiho završavaju u kantama za smeće zgađene nacije.