Želim živjeti zauvijek! Ili barem 300 godina. A vi?

Volim svoj život i svoju rutinu. Od prve jutarnje kave u tišini, dok svi spavaju, pa do kasnovečernjeg drijemeža pred televizorom. I želim da potraje što duže. Želim što duže učiti i raditi, više vidjeti i probati.

Nisam od onih koji lažno plaču nad bremenom življenja i mole boga da ih što prije uzme pa pri najmanjoj naznaci bolesti panično trče liječniku. Takvi ionako pred ciljnom crtom čine sve što je u njihovoj moći da je odmaknu što dalje. Želim živjeti još najmanje 300 godina. Kao gavran ili kornjača s Galapagosa. Vesele me vijesti koje kazuju da ću to možda i moći. Ma kako bajkovite bile.

„Ako ste mlađi od 40, vjerojatno ćete biti besmrtni, osim ako ne umrete od neke teške i nepredvidljive bolesti“, izjavio je nedavno futurolog, stručnjak za budućnost, Ian Pearson. Zanemarit ću spomenuti broj, jer znanost napreduje eksponencijalno i ono što je danas 40, sutra će biti 70, tješim se.

Smrtnost, dakako, ima i svojih prednosti. Glumac Ben Kingsley kaže da je ona pogonsko gorivo naše ambicije. Tjera nas na stvaranje, izražavanje, rad i razvoj, jer znamo da je vrijeme jedini resurs kojega ne možemo obnoviti ili produžiti. „Možda je glupo težiti besmrtnosti, jer onda ukidamo sve sjajne sastojke koje nas tjeraju da se razmnožavamo, zaljubljujemo, imamo djecu, gradimo stvari poput spomenika. Budite oprezni kada nešto želite“, kaže Kingsley.

I možda bi sir Kingsley bio u pravu da ljudi sami po sebi nisu radoznali, voljni učiti, graditi i osmišljavati vlastitu egzistenciju. Futurolog Pearson kaže pak da će se besmrtnost moći postići na više načina.

Zamjena dijelova

Biotehnologija i medicina će pomoći produljenju ljudskog vijeka. „Nitko ne želi zauvijek biti 95-godišnjak, ali ako imate tijelo 30-godišnjaka, možda i poželite“, objašnjava pa dodaje da će to biti moguće genetskim inženjeringom ili zamjenom vitalnih organa.

Bioničko tijelo

No vjerojatnije je, kaže Pearson, da ćemo nastaviti živjeti kao roboti u koje će biti preseljen naš um. A selidba uma, našeg digitalnog „ja“, otvorit će vrata novim mogućnostima. Prelazit ćemo iz istrošenih robota u novije modele. Ili još bolje, kada poželimo otputovati na drugi kontinent, samo ćemo internetom poslati svoje digitalno „ja“ na odredište i u djeliću sekunda ga useliti u robota koji se nalazi, recimo, u Australiji.

Digitalna vječnost

A kada se već radi o digitalizaciji našeg bića, zašto ga zadržati u ovom svijetu? Zašto na ne staviti u digitalne svjetove koji mogu biti kakvi god poželimo? Što se mene tiče, može. Zašto ne? Ionako velikim dijelom živim, radim i komuniciram virtualno. Samo neka netko pazi da ne iskoči trafo stanica koja napaja server u kojem ću živjeti.

Jedina je kvaka, kaže, Pearson, što će 2050. te mogućnosti biti dostupne samo jako bogatim ljudima. No do tada se stignem i obogatiti.