Osim što više ne možemo vidjeti zaprežnu pogrebnu kočiju, i stari pogrebni običaji sve se manje poštuju. Održali su se tek u ruralnim krajevima gdje će starije žene, recimo, pokriti zrcalo crnim rupcem, no malo tko se zapravo sjeća zašto su se uopće zrcalo pokrivala.
Da bismo razumjeli te običaje, moramo se prisjetiti da su oni nastajali u vrijeme kada nije bilo pogrebnih poduzeća i mrtvačnica na grobljima, već je o pokojnikovom tijelu u vlastitoj kući do sprovoda skrbila obitelj.
U trenutku kada bi osoba napustila ovaj svijet, netko od ukućana bi mu zaklopio oči, zaustavio zidni sat (ako su ga imali), a zrcalo bi se zastiralo crnom maramom. Neka tumačenja kažu da se ogledalo zastiralo kako se duša ne bi ogledala i vraćala na ovaj svijet, no postojala su i dodatna praznovjerja kako bi žive osobe mogle doživjeti nesreću, ako gledaju svoj lik u kući umrlog.
I prozori su se zastirali u prostoriji u kojoj se čuvao preminuli i to iz praktičnih razloga kako bi se spriječio prodor sunčevog svjetla i zagrijavanje trupla.
Razvojem tehnologije, u kuće su ušli i televizijski prijemnici pa su se i njihovi ekrani počeli prekrivati. To je bio znak da se u toj kući, iz poštovanja prema umrlom, neko vrijeme neće pratiti televizijski program koji je u prošlom stoljeću bio glavni izvor zabave. U ruralnim dijelovima Like, televizor bi se uključio tek nakon što bi prošla godina dana od pokojnikove sahrane. Za to su vrijeme, ako su nešto htjeli pogledati, ukućani odlazili kod susjeda „na televiziju“.
Kako je sahrana oduvijek bila skupa, a smrt bi ukućane često zatekla nespremne, u nekim krajevima Hrvatske i Hercegovine održao se običaj da rodbina i bliski prijatelji užoj obitelji daruju manji novčani iznos kao pomoć u krpanju nastalih troškova. No i to je sve više stvar prošlosti zbog sve raširenijeg plaćanja takozvane posmrtne pripomoći.
Ono što je gotovo u potpunosti u Hrvatskoj nestalo jest običaj naricanja za pokojnikom, a koji se je najduže zadržao u Dalmatinskoj Zagori i Lici te nekim dijelovima Slavonije. Taj su dio izricanja tuge u stihovima nad rakom često obavljale posebno talentirane žene – narikače, a kojima bi se znala isplaćivati simbolična naknada za tu uslugu.
