Svako društvo koje ubrzano stari suočeno je s brojnim izazovima. No u Japanu, čije stanovništvo je najstarije na svijetu (27,3 posto Japanaca je starije od 65 godina, čak dvostruko više nego u SAD-u), događa se nešto što nitko nije mogao pretpostaviti: visoka stopa kriminala upravo kod starijih osoba, piše Bloomberg.
Uhićenja starijih osoba, naročito žena, daleko su češća nego uhićenja bilo koje druge dobne skupine. Jedna od pet japanskih zatvorenica pripada starijoj generaciji. Njihovi zločini su obično neki manji prijestupi – devet od deset zatočenica osuđeno je zbog neke sitne krađe. Zašto starije žene u državi u kojoj se zakon uglavnom poštuje, tako često kradu?
Briga za starije osobe nekad je bila zadatak članova obitelji i zajednica, no to se mijenja. Od 1980. do 2015. broj starijih osoba koje žive same se ušesterostručio te sad iznosi gotovo 6 milijuna. 2017. gradska uprava Tokija napravila je istraživanje koje je pokazalo da više od polovine svih starijih osoba uhvaćenih u krađi živi samo; 40 posto nemaju obitelj ili rijetko komuniciraju s rođacima. Ti su ljudi rekli i kako se nemaju kome obratiti kad im nešto treba.
Čak i žene koje imaju gdje otići, osjećaju se nevidljivima. ‘Možda imaju kuću i obitelj, ali to ne znači da imaju mjesto koje mogu nazvati domom’, kaže Yumi Muranaka, kaže ravnatelj ženskog zatvora tridesetak kilometara izvan Hirošime. “Osjećaju da ih nitko ne razumije. Misle da ih smatraju samo besplatnom pomoći u kući.”
Starije žene često su i ekonomski vrlo ranjive. Čak polovina starijih od 65 godina živi u relativnom siromaštvu u usporedbi prema ostatku stanovništva. “Moj muž je umro prošle godine. Nismo imali djecu i ostala sam sama. Otišla sam do trgovine po povrće i vidjela paket govedine. Željela sam ga, ali si ga nisam mogla priuštiti pa sam ga jednostavno uzela”, kaže jedna zatvorenica.
Gospođa F., 89 godina
Ukrala je rižu, jagode i sirup protiv prehlade. Ovo joj je drugi boravak u zatvoru, osuđena je na godinu i pol. Ima kćer i unuka. “Živjela sam sama i na socijalnoj pomoći. Prije sam živjela s kćeri i sav novac trošila na nasilnog zeta.”
Gospođa A., 67 godina
Ukrala je nešto odjeće. Ovo joj je prvi boravak u zatvoru, a osuđena je na dvije godine i tri mjeseca. Ima muža, dva sina i troje unučadi. “U trgovinama sam nešto ukrala više od 20 puta. Svaki put odjeću, no nikad nešto skupo. Kad sam prvi put nešto ukrala, nisu me uhvatili. Shvatila sam da lako mogu uzeti nešto što mi se sviđa i da za to ne moram platiti. Osjetila sam sreću i uzbuđenje. Moj muž mi je velika podrška i redovito mi piše. No moji sinovi se ljute na mene. Unučad ni ne zna da sam ovdje. Misle da sam u bolnici.”
foto: stock.xchng
Gospođa T., 80 godina
Ukrala je bakalar, sjemenke i tavu za pečenje. Ovo joj je četvrti boravak u zatvoru, osuđena je na dvije i pol godine. Ima muža, sina i kćer. “Kad sam bila mlađa, nije mi padalo na pamet krasti. Samo sam mislila na posao i kako što više raditi. Radila sam 20 godina u tvornici gume, a nakon toga kao njegovateljica u bolnici. Novca je uvijek nedostajalo, no ipak smo uspjeli poslati sina na fakultet. Moj muž je prije šest godina imao moždani udar i otada je u krevetu. Osim toga je i dementan te pati od paranoje. Bilo mi je jako teško brinuti o njemu, no nikome nisam govorila o svojoj muci jer me je bilo sram.
U zatvor sam prvi put dospjela kad mi je bilo 70 godina. Kad su me uhvatili u krađi, zapravo sam imala novca da platim tu robu, ali jednostavno nisam željela ići kući, a nisam imala gdje otići. Tražiti pomoć u zatvoru mi je bilo jedino rješenje. U zatvoru mi je život puno jednostavniji. Mogu biti svoja i disati, koliko god to bilo privremeno. Moj sin mi kaže da sam bolesna i da bih trebala biti u nekoj psihijatrijskoj ustanovi. No ja ne mislim da sam bolesna. Mislim da me moja tjeskoba tjera na kađu.”
Gospođa N., 80 godina
Ukrala je jednu knjigu, krokete i ručni ventilator. Ovo joj je treći boravak u zatvoru, osuđena je na tri godine i dva mjeseca. Ima muža, dvojicu sinova i šestero unučadi. “Uvijek sam bila puno sama i osjećala se usamljeno. Moj mi je muž davao puno nvca i svi su mi govorili kako sam sretna. No nisam željela novac. To me uopće nije usrećilo. Prvi put sam nešto ukrala prije 13 godina. Ušla sam u jednu knjižaru i ukrala neki roman s mekim uvezom. Kad su me ulovili, odveli su me u policijsku postaju gdje me ispitao jedan vrlo drag policajac. Pažljivo me saslušao. Činilo mi se da me po prvi puta netko u životu sluša. Na kraju me potapšao po ramenu i rekao da razumije da sam usamljena, no da u buduće više ne kradem.
Ne mogu vam ni opisati koliko volim raditi u zatvorskoj tvornici. Neki dan su me pohvalili kako sam vrijedna i pedantna. Volim raditi i žao mi je što nikad u životu nisam imala pravi posao. Da jesam, moj bi život bio posve drugačiji. Više volim život u zatvoru nego na slobodi. Ovdje uvijek ima ljudi pa se ne osjećam usamljeno. Kad sam drugi put osuđena, obećala sam da se više neću vraćati. No kad su me oslobodili, počela sam osjećati nostalgiju.”
Gospođa K., 74 godine
Ukrala je Coca-Colu i sok od naranče. Ovo joj je drugi boravak u zatvoru, no još nije dobila konačnu presudu. Ima sina i kćer. “Živjela sam od socijalne pomoći i bilo mi je vrlo teško. Kad¸me puste iz zatvora, ne znam kao ću preživjeti od 1.000 jena (9 dolara) dnevno. Nemam se čemu veseliti na slobodi. Zatvor je za mene prava oaza. Mjesto za relaksaciju i uživanje. Ovdje možda nemam slobodu, no nemam ni briga. Oko mene ima puno ljudi s kojima mogu razgovarati, a svaki dan dobijem tri ukusna i hranjiva obroka. Kćer me posjećuje jednom mjesečno i kaže mi da sam jadna. Mislim da je možda u pravu.”
foto: Pixabay
Niti vlada, niti privatni sektor nemaju rješenje za učinkovitu rehabilitaciju starijih zatvorenika, a troškovi njihova boravka u zatvoru nezaustavljivo rastu. Troškovi vezani uz liječenje starijih zatvorenika u proteklih deset godina popeli su se na 6 milijardi jena (50 milijuna dolara), što je povećanje od 80 posto. Zaposleni su i posebni radnici koji pomažu starijim zatvorenicima oko kupanja i odlaska na toalet tijekom dana, ali noću taj posao obavljaju čuvari.
U nekim zatvorima, posao čuvara sve više nalikuje njegovatelju u staračkom domu. Satomi Kezuka, starija čuvarica u ženskom zatvoru Tochigi, udaljenom oko 100 km od Tokija, kaže da njezin posao sad uključuje i rješavanje problema s inkontinencijom. “Srame se pa skrivaju svoje rublje. Kažem im da mi ga donesu na pranje.” Inače, čak trećina čuvarica u zatvorima da otkaz unutar tri godine.
2016. godine japanski parlament izglasao je zakon po kojem bi se starijim kradljivcima recidivistima omogućila pomoć, bilo financijska, bilo u nekom drugom obliku. Otada ured tužitelja i zatvori rade s državnim agencijama i ulažu zajedničke napore da se starijim prekršiteljima osigura pomoć. No problemi koji prisiljavaju starije žene da traže relativan komfor unutar zatvora, previše je kompleksan da bi ga vlada samo tako mogla riješiti.
