Ples kao život: Bili smo na plesnom treningu kod Edite Cebalo

Utorak je, točno 11 sati i u svijetloj i prozračnoj dvorani Plesnog studija Edite Cebalo petnaestak gospođa spremno je za još jedan sat plesa. Voditeljica Vedrana pušta glazbu i smiruje žamor. “Hajdemo, prvo ćemo napraviti jedno istezanje. Krenimo!”

Uz glazbu je vježbanje lakše i zanimljivije pa sat proleti u trenu. “Obično čekamo da čujemo Grički top pa znamo da je sat gotov, no danas iznimno vježbamo malo duže. Vedrana nas drži točno u minutu, kod nje nema varanja”, objašnjavaju nam zadihane, ali dobro razgibane i raspoložene gospođe dok polako odlaze do svlačionice. “E sad tek ide pravi dio vježbanja: kava i cigareta”, kroz smijeh nam govori gospođa Lela. “Ne cigareta, samo kava”, javlja se druga. “Tako je, samo kava”, potvrđuje gospođa Lela, istovremeno nam namigujući.

Gospođa Vesna je u studiju već 8 godina. Opisuje nam kako je uopće doznala za ove sate plesa. “Ja sam išla tu u Petu gimnaziju i rekla sam si da ću kad dođem u penziju tu dolazit na vježbanje. I tako je i bilo. Ovo mi sve znači. Ja sam prošla jednu jako tešku operaciju, ali redovita sam dva puta tjedno. Propustim sat jedino u slučaju bolesti.”

Gospođa Nada u studiju je također već nekoliko godina. No iskustva s plesom ima i otprije. “Ja sam trenirala i zumbu. A tu sam se uključila 2015. No jedno vrijeme nisam mogla dolaziti zbog operacije kuka. Hodala sam sa štapom. No poslije sam se opet uključila i radim sve vježbe. Imam ja i druge hobije, zaljubljenik sam u glazbu. Inače, jako je važno da nam je voditeljica sjajna. Ona nas sve okupi. A ovo ovdje mi znači život. Uopće ne razmišljam o svojoj endoprotezi. Meni je liječnik rekao da mogu raditi sve vježbe, pa tako i radim.

U ovoj grupi ima gospođa i s bitno većim stažem. Recimo, gospođa Dragica vježba već 18 godina, a za ovaj je studio doznala preko novina. Gospođa Lela s početka naše priče vježba već 8 godina.

Gospođa Lela nakon vježbanja najviše voli druženje uz kavu  (foto: Silvija Novak)

“Meni vam to znači sve. Prije svega, to znači izaći van iz kuće, našminkati se, obući, opremiti. I onda dođete u društvo koje vam po svemu odgovara i u sredinu u kojoj se sjajno osjećate. Nas ima tu čitava grupa koje dolazimo već godinama. Utorak i petak su moji radni dani. I bez obzira što sam u mirovini, ne dam se smetati. Osim što je to dobro za naše tijelo, dobro je i za duh, jer mi o svemu razgovaramo, o pročitanim knjigama, recimo. Samo dvije teme su zabranjene: bolest i politika. Ili je to zapravo jedna tema – bolesna politika.

Mi se tu opustimo, a ono što je najvažnije je da imamo izvrsnu voditeljicu. Ove vježbe nisu tipične vježbe koje biste očekivali na jednoj gimnastici za treću dob. To su vježbe koje su zapravo sklopljene i od vježbi fizikalne terapije (ja idem i na fizikalnu jer imam problema s kralježnicom), zatim to su i vježbe iz pilatesa te na kraju obavezno istezanje. Kad to sve skupa obavim, imam osjećaj da je taj dan doista bio dan za mene. Bolja sam sama sebi, bolja sam ostalima. Družimo se, bude tu i zabave”, kaže Lela.

Edita Cebalo: Radili smo aerobik i prije aerobika

I dok su gospođe polagano krenule po svoju redovitu nagradu za dobro odrađeno vježbanje u obliku kave, čaja i čašice razgovora, mi smo porazgovarali s Editom Cebalo čije je ime postalo sinonim za ples i plesnu pedagogiju. U njezinom studiju stasale su generacije i generacije plesača, a godinama smo njezine koreografije mogli gledati i u brojnim televizijskim emisijama.

Edita Cebalo (foto: Silvija Novak)

Kad ste shvatili da je ples vaš život?

Mene je mama već kao četverogodišnje dijete odvela u baletnu školu kod profesora Franje Horvata. Tu sam ja našla sebe. Ima izreka: ‘Kad dijete nađe sebe, vi ste odradili 50 posto posla’. To i danas govorim roditeljima djece koja mi dolaze na ples. Oduvijek sam znala da želim plesati, iako moram reći da to mojim roditeljima nije baš bilo jako pravo. Oni su smatrali da treba završiti fakultet. No onda sam se ja dosjetila da to može biti nešto srodno pa sam završila Kineziološki fakultet. Diplomirala sam kineziologiju, plesnu pedagogiju i koreografiju. To mi je specijalizacija. Uspjela sam obuhvatiti sve svoje ljubavi pa se i dan danas bavim tijelom i pokretom.

Kakvi su bili počeci? Je li u ono vrijeme, u osamdesetima kad ste vi počinjali, bilo teško pokrenuti nekakav privatni posao?

Pa i ne previše. Kad nešto volite, nije teško. Jedno kratko vrijeme sam bila u ansamblu Tihane Škrinjarić, no ubrzo sam otvorila svoj studio. Prostor u kojem sam od početka, od ’83. ili ’84. godina, koristim i dan-danas. Uredila sam dvoranu i tu smo još uvijek. Evo dolazi mi već treća generacija djece. To je u ono vrijeme bila prva privatna plesna škola.

Ipak, u cijelom tom projektu niste bili posve sami?

Puno mi je tu pomogao suprug koji je ekonomist. To je tada bilo jako teško isposlovati, no ja sam već tada postala obrtnik. Brzo sam osnovala svoj tim i mi smo počeli dosta ambiziozno s našim projektom. Ja sam tako hobi pretvorila u posao. Kad dolazim u studio, onda se idem zapravo zabavljati, iako mi je to posao. No moram reći da je teško naći djelatnike, jer dobri plesači ne moraju nužno biti i dobri pedagozi. Ja taj kadar obrazujem ovdje u svojoj školi. Kad osjetim da netko ima talent za pedagoški rad, pokušam ga obrazovati i usmjeriti prema nastavi. Neke djevojke ovdje su po 16-17 godina. Pa to je cijeli život! Kasnije kad odlaze, jer su se udale, zaposlile ili imaju djecu, bude im jako teško.

Što vam je draže? Ples, pedagoški rad, koreografija?

Kad sam bila mlađa, bile su mi najdraže koreografije, a uvijek su mi najmrži bili ovi administrativni poslovi, papiri, teško je to sve. Ma mislim, nema što mi žene ne možemo, ali kažem da nije uvijek lako. Nama plesačima, koreografima je najdraži ovaj kreativni posao, a ne neka tamo dokumentacija. Ali sve se obavi. Imam divne suradnike koji mu puno olakšavaju. Što se koreografija tiče, pogotovo onih na televiziji, prije smo radili puno više. Izbacivali smo po 2-3 koreografije tjedno jer se puno snimalo, a danas se više emisija kupuje nego što se proizvodi.

Što biste rekli, je li u plesu važniji talent ili rad?

Mislim da je isto u svim granama, bilo da je riječ o sportu, znanosti… Vi u početku morate imati zrno talenta, ali bez reda nema ništa. Taj talent sam sebe pojede. Vi možda bljesnete na trenutak, ali ako na talentu ne radite i ne razvijate ga, ništa od toga. Ponekad prosječno talentirano dijete uz veliki rad ostvari fenomenalne rezultate. No isto tako, talentirano dijete koje nije radilo, ne ostvari puno. Tako da ja ipak mislim da je rad na prvom mjestu.

Plesni studio Edite Cebalo (foto: Silvija Novak)

Vi plešete čitav život. Što vam to znači u fizičkom smislu? Probudite li se i vi s bolnim leđima?

Oh, pa kako da ne. Dok sam bila profesionalna plesačica, bila sam jako mlada pa nisam osjećala probleme koji se javljaju u kasnijoj dobi kad se tijelo već premori. Kasnije sam se više bavila koreografijom, pa tijelo nisam toliko trošila. No kažu mi moji kolege profesionalni plesači da s godinama neminovno dolazi do tih nekih promjena i bolova jer je tijelo plesača pod stalnim stresom i to je neminovno. No, kažem sad ovo kao kineziolog, zna se dogoditi da se zbog nestručnog rada može dodatno oštetiti tijelo. Važno je kako se radi. Vježbe moraju slagati stručni ljudi. Probleme ne osjetite kad ste mladi, ali kasnije ćete osjetiti jer vi možete biti plesač, ali  ne morate nužno poznavati anatomiju. Znanje, stručnost, metodologija i poštovanje tijela jako su važni. Tako je svugdje. I u učenju, u znanosti, u plesu, u svemu.

Kad ste počeli organizirati plesne radionice za zrelije osobe?

Odmah na samom početku. Kao mlada studentica bila sam prepoznata kao netko tko može ići u nastavu, pa sam počela raditi s djecom i starijim gospođama. Shvatila sam ’77. ili ’78. godine da je rad uz glazbu interensantan i da svi radije vježbaju uz glazbu. Radila sam u nekadašnjam Partizanu u Palmotićevoj ulici i svi su se sjatili da vide što se to tu događa. I tek nakon par godina to je prozvano, molim vas lijepo, aerobik i postalo je popularno širom svijeta. A mi smo to radili godinama prije.

Naše gospođe su od 65 do 75 godina. Mi to zovemo plesna rekreacija za zlatne godine. Iz baleta i plesa smo izvukli vježbe koje će ljudima te dobi pomoći u očivanju fleksibilnosti, musklulature, ravnoteže. Nažalost, nema muškaraca. Oni valjda radije idu u teretanu ili na tenis. Ili sjede pred televizorom. Radimo sat koji na početku ima zagrijavanje, onda podizanje tonusa muskulature, elasticiteta i na kraju dolazi istezanje i opuštanje. Koristimo baletni štap, buče, male i velike lopte. Vježba se uz glazbu i slične su vježbama iz klasičnog ili modernog plesa, a na kraju se često malo zaplese i valcer, bugi-vugu i slično.

Među mojim gospođama ima i onih koje su nekad plesale balet ili nešto slično. Privukao ih je naziv ‘plesna rekreacija’. Sviđa im se što je to uz glazbu. Presretne su. Povratne informacije su nam fantastične. Najbolji pokazatelj je taj što neke od njih dolaze doista godinama. Vodi ih Vedrana Holjevac Domljan, također bivša plesačica. Važan je i taj socijalni faktor, gospođe poslije odu na kavu, druže se. Ovdje mogu naći ljude istih interesa, a ako se pritom radi i nešto korisno za tijelo, tim bolje.

Vedrana Holjevac Domljan (foto: Silvija Novak)

Vježbanje je uvijek važno. No je li u zrelijim godinama možda i najvažnije?

U kasnijoj dobi je najvažnije održati mišićni tunus jer ako nema mišića, kosti se taru jedna o drugu jer ih ništa ne drži i normalno da sve boli. Kaže se da se osteoporoza liječi lijekovima. Ne! Nego vježbanjem jer muskulatura drži kost na mjestu pa ako je ona i malo porozna, neće joj biti ništa kad ju mišić čuva. Možemo pričati što hoćemo i na prvo mjesto stavljati um, no muskulatira je zapravo prva. Ako mozak nije u kvalitetnoj kutiji, ništa od toga.

Postoje li neka zdravstvena stanja radi kojih ne bi bilo uputno vježbati?

Kod nas plešu i osobe koje imaju zdravstvene poteškoće. Uvijek prvo poslušamo kakve probleme ima osoba, no zapravo uvijek se može vježbati, samo je važan intenzitet. Ima šećeraša, osoba s problematičnim kukom ili koljenima, no svima se vježbe prilagođavaju. Uvijek je dobro bilo što raditi. U kasnijoj dobi svi imaju neke teškoće, ali nije pametno zato potpuno odustati. Dapače, baš onda bi trebalo vježbati. Sve što vam treba su mekane šlape, trenirka i malo volje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”