Mozaik
Mladi na odlasku: Domoljubi smo, ali dosta nam je siromaštva i korupcije
Dođe mi da se nikada ne vratim, riječi su muškarca kovrčave kose. Kaže, osjeća se ka da je izbačen iz društva. Ako mu ne bude dobro u Njemačkoj, spreman je otići u Kanadu, možda čak i u Australiju. Ovdje, dodaje, ako hoćeš dobar posao, moraš ga platiti. Pogodilo ga je to.
„Šest, dva, sedam, tri…“, mršavi muškarac izgovora brojke. Čita s kartona koji visi sa zida ordinacije dok mu liječnik dlanom prekriva desno oko. Na sistematskom pregledu je. I on se sprema u Njemačku. Jedan je od brojnih Hrvata koji ne vidi svoju sreću u ovoj zemlji. Izvodi čučnjeve, liječnik mu mjeri puls dok ga sa zida gleda slika prvog predsjednika.
On je jedan od sretnika kojega su pobrali “lovci na glave”, takozvani headhunteri. Liječnike koji obavljaju sistematske preglede nadzire njemački liječnik. Želi da sve bude kako treba. „U Zagrebu pregledamo radnike za Njemačku. Ova zemlja nam daje najveći broj zaposlenih stranaca i jako smo zadovoljni s njima“, govori taj punašni Nijemac u odijelu dok hvali hrvatsku radišnost. Kaže, Hrvati se jako brzo prilagode radu u njegovoj zemlji.
Banke im nude ‘pomoć’
Nakon sistematskog, okupljanje. Buduće iseljenike pozdravlja mlada djelatnica Zavoda za zapošljavanje. I predstavnik zagrebačkih sindikata je tu. On će ih uputiti kakva prava mogu ostvariti u Njemačkoj. Gospođica iz Zavoda za zapošljavanje im govori kako će u stranoj zemlji predstavljati svoju domovinu. „Po vašem ponašanju ocjenjuje se naša nacija“, kaže im. S njima je i predstavnica banaka. Ona će im pomoći u rješavanju financijskih problema.
Sada mogu krenuti prema zagrebačkom Glavnom kolodvoru. „Radnici traže svoja prava otkako postoje, a nikad ih neće dobiti. Ne mogu se svađati i tjerati pravdu. I šefovi su me natjerali da odem u Njemačku. Imaju preveliku plaću. Ja imam malo manje škole od njih, a razlika je ogromna“, kaže dotjerani mladić u modernom puloveru. Dok se kroz okno vlaka razvija pejzaž kao na kakvom filmskom platnu, govori da je njegov nadređeni uspio izgraditi vikendicu, kuću i kupiti automobil. On sam ima 24 godine, nema stan, nema kuću i mora izdržavati bolesnu majku koja nema socijalno osiguranje.
Nije bio podoban
Drugi muškarac u četrdesetima objašnjava da mu je otac bivši politički zatvorenik. Ni s promjenom režima nije postao podoban. Navijao je za krivu političku opciju. „I on je volio svoju državu. Ja volim svoju zemlju kakva bila, bez obzira što idem u Njemačku, tamo idem samo raditi.“
Treći muškarac na pragu tridesetih žali se da nema od čega živjeti. Misli da bi njegova domovina trebala čuvati svoje ljude, a ne da ih tjera trbuhom za kruhom. Domoljub je, čak je i vojsku služio. „Ostavljam ženu. Ne znam njemački jezik. Dolazim kao tele. Što ću sada?“
Njegov suputnik, u nešto ozbiljnijim godinama, kaže da želi bolji život svojoj obitelji. Ne želi da mu djeca zaostaju za drugima, želi im dati bolju startnu poziciju. „Volim našu zemlju, svaku njenu stopu, ali idem. Pružila mi se mogućnost da zaradim.“
Država organizira prijevoz – pun pogodak!
Mladi muškarac u bijeloj dolčeviti opisuje kako su ga sa suzama ispratili žena i roditelji: „Mali se igrao vani. Prošao sam kraj njega. Potrčao je za mnom, poljubio sam ga. Oprostite, ne mogu. Da sam znao da će biti ovako teško, ne bih se odlučio na ovo“, govori kroz suze.
Predstavnik Zavoda za zapošljavanje ne skidajući sunčane naočale objašnjava da svakoga utorka s Glavnog kolodvora u Zagrebu kreće vlak za München. Kamera i novinari mu gode. To je poseban vlak za one koji odlaze preko Zavoda na rad u Njemačku. „Broj vagona uvijek odgovara broju ljudi koji putuju. Prije su putovali individualno, bila je anarhija. Nitko nije znao koliko je ljudi kamo otišlo. Ovo je ogroman napredak i mislim da država treba i dalje organizirati transport radnika za druge države. Više nema nereda, to je organizirano i redovito. Ljudi su sigurniji i imaju osjećaj da se netko brine o njima“, objašnjava ne skrivajući ponos.
Nije želio dati mito za dobar posao
„Dođe mi da se nikada ne vratim“, riječi su muškarca kovrčave kose. Kaže, osjeća se kao da je izbačen iz društva. Ako mu ne bude dobro u Njemačkoj, spreman je otići u Kanadu, možda čak i u Australiju. „Moram se probiti. Mora se nekako živjeti.“ Iz Ljubuškog je, a tamo, žali se, ne može dobiti dobar posao zbog korupcije. „Ako hoćeš dobar posao, moraš ga platiti. Pogodilo me je to.“
Jedina djevojka u ovom vagonu tvrdi da je jako sretna što odlazi, iako joj se suze slijevaju niz lice: „Želim zaboraviti sve što se dogodilo u mojih 18 godina.“ Guše ju suze, ne može govoriti.
Vlak je stao u Münchenu. Putnici izlaze. Razglas ih poziva da stanu u kolonu. Odlaze u podrum kolodvora. Nakon registracije, imena su im zamijenjena brojkama. Postali su gastarbajteri – Jugoslaveni na radu u inozemstvu.
U ovih nekoliko pasusa, doslovno smo prepričali dokumentarac Krste Papića „Specijalni vlakovi“ iz 1972. godine. Film je to u kojem kamera prati jugoslavensku sirotinju na putu u Njemačku gdje će postati gastarbajteri i pritom suptilno razotkriva degradaciju koja ih očekuje.
Najveći dio Hrvata prve generacije gastarbajtera došao je u razdoblju između šezdesetih (posebno od 1968. godine kad je Njemačka potpisala ugovor s Jugoslavijom o primanju radne snage) i sedamdesetih godina, dok je druga generacija ili rođena tamo ili naknadno doselila. Popis stanovništva iz 1971. navodi da je „jugošvaba“ već tada bilo 700 tisuća.
Specijalni vlakovi su osvojili brojne nagrade: Glavna nagrada Grand Prix na Festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu 1972., Nagrade na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu 1972. – Nagrada Udruženja centara za obrazovanje odraslih, nagrada žirija Interfilma, nagrada žirija katoličkog filmskog rada, nagrada žirija mladih socijalista.