Prve mirovine bile su potpore za udovice, branitelje i službenike

Zamisao da se nakon određenog broja radno aktivnih godina i dosegnute starosti možete povući u „mir“ i uživati u ostatku života koliko-toliko financijski zbrinuti, prisutna je još od 18. stoljeća. Dakle, riječ je o konceptu koji i nije tako star i za kojim prije 18. stoljeća i nije bilo potrebe jer je ljudski vijek bio dug tek četrdesetak godina, u najboljim slučajevima. Ljudi su, mahom, umirali od zaraznih bolesti pospješenih siromaštvom i rijetko je tko iscrpio svoj životni potencijal starenjem.

No svojevrsna mirovina, renta, potpora ili naknada, kako su je zvali, bila je poznata i prije tog vremena, prvenstveno za one koji su zadužili državu, poput vojnika i njihovih udovica. Riječ je o novcu koji se isplaćivao iz državne blagajne, a ne iz mirovinskog osiguranja.

Blagajne za udovice i sirotinju

I prve mirovine u našim krajevima dodjeljivane su pojedinim kategorijama državnih službenika ili pak vojnika, odnosno članovima njihovih obitelji. „Tako Nikola Škrlec Lomnički, najviši državni dužnosnik u službi carice Marije Terezije u drugoj polovini 18. stoljeća u hrvatskim krajevima, u svom Projectumu legumu spominje takozvane udovičke blagajne iz kojih se trebaju plaćati mirovine siromašnim udovicama nižih državnih službenika.

Škrlec upozorava da udovice plemića, koji su kao posebno dodijeljenu im čast od strane vladara obavljali javnu službu, ne trebaju primati mirovinu jer, budući da su plemenitog roda, imaju feudalne posjede i povlastice, pa im nije potrebna državna potpora“, navodi u znanstvenom radu „Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive“ profesor Pravnog fakulteta dr. Vladimir Puljiz.

1850. godine, utemeljena je „Zaklada Jelačić – Bana“ s ciljem da bude „na potporu vojnicima koji su onemoćali i siromašnim obiteljima vojnika koji su pali pred neprijateljem ili umrli u ratnoj službi“. Nadalje, navodi se da je riječ o vojnicima „iz kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slovenije te iz srpske Vojvodine i iz vojničke krajine“.

Njemačka je začela mirovinsko osiguranje

Prvo mirovinsko osiguranje u kojega su uplaćivali radnici, ali i poslodavci, uvedeno je u Njemačkoj 1889. godine. u okviru tzv. bizmarkovih reformi. I od tuda se proširilo kontinentom. Krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, došlo je i do područja Hrvatske.

No nešto prije toga, iz Puljizova rada možemo pročitati da je 1870. godine u Narodnim novinama objavljen zakon koji je uredio mirovno osiguranje državnih službenika i podvornika kao i članova njihovih obitelji. Poticaj za to bilo je osnivanje udruga uzajamne pomoći, takozvanih bratinskih blagajni, koje su prvi organizirali rudari, profesija izložena najvećim pogibeljima. Propisano je da dvije trećine doprinosa u bratinske blagajne uplaćuju radnici, a jednu trećinu poslodavci.

I druge branše su prihvatile bratske blagajne

Blagajne su potom osnivali željeznički, građevinski i tipografski radnici. „Vrijedi spomenuti da su prije Prvog svjetskog rata hrvatske banke, prvenstveno one sa sjedištem u Zagrebu, također organizirale vlastite zaklade iz kojih su svojim namještenicima osiguravale skromne mirovine.

Takva su socijalna davanja imala različite nazive: ‘mirovinama’ su nazivana davanja koja su ostvarivali javni i državni službenici, a ‘rente i potpore’ su dobivali drugi službenici. ‘Rente’ su se davale za slučaj invalidnosti uslijed nesreće na poslu, a ‘potpore’ su isplaćivane temeljem općeg mirovinskog osiguranja u slučaju starosti i iznemoglosti“, piše profesor Puljiz.

Inflacija i rat su odnijeli sve

Tijekom Prvog svjetskog rata zbog velike inflacije, a potom zbog propasti Austro-Ugarske Monarhije, mirovinski fondovi osiguranja radnika i službenika uglavnom su propali.