Hrvatske bake iz pakla – unuci ih nisu voljeli

Bake i djedovi mogu biti drugi roditelji, najvažnije osobe u djetetovom životu nakon oca i majke. No nije uvijek tako i nije svaki odnos unuka i bake dobar. Mnogi djedovi i bake ostat će zapamćeni po svojim „uvrnutim“ navikama i načinu na koji su živjeli. O tome govore i ova svjedočenja s najvećeg hrvatskog foruma.

Baka škrtica

Moja baka je parazit svih parazita. Ona je patološki škrtac i hrčak. A i voli se uguziti kome god stigne. Primanja su im (baki i djedu, op.a.) skroz solidna i žive sami u kućerini na tri etaže. Još i svi pomažu i šalju lovu jer stalno kukaju da nemaju.

Vjerujem da ona nije niti jedan nedjeljni ručak u životu skuhala, svake nedjelje se ona i deda nekom uguze i ne daju se doma dok im sve ne pojedu i popiju. Isto je i s ljetovanjima.

S druge strane, da umireš od gladi pred njenim vratima, policiju bi ti pozvala ili te nogom gurnula da se otkotrljaš niz štenge. Da ilustriram kakva je to osoba s par anegdota:

Burazi i ja nismo nikad smjeli uzeti doma svoje rođendanske ili božićne darove. Ono što nam je ostala obitelj darovala. Sve je moralo ostati kod njih doma, u vitrini zaključano i to smo smjeli gledati kroz staklo svaki put kad bi došli. Nismo smjeli dirati da se ne potrga ili zaprlja.

Nikad nam nije dala ni 5 kuna, a da za to nije tražila da operemo prozore, pokosimo dvorište, pofarbamo joj kosu ili sto već je bilo aktualno.

Ako smo već i bili tamo u doba hranjenja, dobili bi splačine koje su ostale od prije neki dan. Ako nam je i radila nešto za jesti, to je bilo u rangu jednog jajeta. Da se ne prejedemo.

Bila je u stanju hodati za tobom po kući i gasiti svjetlo dok pričamo, jer nam za to vrijeme ne treba. Hvalila se da joj struja nikad u životu nije prešla 30 kuna.

Donijela bi mi jednu napolitanku na tanjuriću i čekala da pojedem. Ako bih pojela pitala bi hoću li da mi donese još jednu.

Jednom sam im došla čestitati Božić i donijeti darove. Sva uzlepršala i kukala kako mi nema što ponuditi i kako su teška vremena. Nakon deset minuta mi je donijela pola čaše prozirnog soka (onog što se radi od sirupa, ali je ovo bilo više kao da je čašu od soka isprala vodom) i par nekih starih i odrvenjelih keksa iz 51. godine prije Krista. Dok sam to žvakala s mukom, vratio se deda s punim pladnjem čokolade, svih mogućih kolača i keksa. Baka se sva nadurila i počela se kao iščuđavati da otkud mu sad to.

Njen fetiš na najlon vrećice. Ima pun podrum kutija natrpanih sa raznoraznim smećem koje nikome nikad neće trebati. Između ostalog, tu su i kutije pune najlon vrećica. U kuhinji ima par ladica punih najlon vrećica, uredno složenih, nafrkanih i svaka je omotana gumicom. Ali kad ti treba najlon vrećica za nešto i kreneš prema tim ladicama, panično vrisne i zatrči se i iščupa iz neke pete ladice onu staru vrećicu u kojoj se nekad mlijeko prodavalo. Ona je to uredno spremala, prala i sušila na štriku i još sada ima veliku zalihu koju troši.

Žena nije nikad u životu posjedovala rašpicu za nokte. Tvrdila je da je to bespotrebni luksuz i razbacivanje novcima. Rašpala je nokte na grubu fasadu na kuci.

Djed koji ne zna što je smeće

Moj djed je sličan, iako ne tak škrt. Ipak, ne postoji stvar koju će baciti. Smeće za njega ne postoji. Valjda bi i koru od banane pokusao iskoristiti da se tako brzo ne raspadne.

Jednom smo čistili tavan gdje je on 20 godina spremao neke gluposti koje nikad nikome neće trebati i neispravne su. To smo stari i ja stavili u prikolicu od auta, bio je onaj krupni otpad pa smo bacili. Većinom je to bila neka stara elektronika, neispravna i nikakva. Kad je djed vidio te stvari u prikolici, suze su mu na oči došle. I onda je prčkao po tome i izvukao par stvari koje će mu kao nekad trebati i da to nije za bacati.

Baka koja svara zalihe

Moja baka je isto imala naviku sakupljati neke čudnovate stvari, spremati aluminijsku foliju i čuvati papirnate vrećice u koje bi joj prodavačice iz dućana spakirale kruh ili pekarske proizvode. O posteljini da ne pričam. Kad su djed i baka umrli ispod njihovog bračnog kreveta smo našli takvu hrpu posteljine, baš prastare posteljine, deka, jastučnica koje je šivala. To je bila količina koja bi bila dovoljna za dvadesetak familija, ne samo jednu. Raščišćavali smo te njihove zalihe danima.

Mislim da im je to ostalo iz onog prijašnjeg sistema u kojem se čekalo za cement i slično. Neke stvari jednostavno nisu bile dostupne kao sad pa su ljudi više pazili.

Baka investitorica

Moja je majka isto baka od 73 godine. Ali ona nije toliko zla koliko je u k***u. Inače pati od manije investiranja u kuću. Zimi ne grije, a hrani se sa 600 kuna na mjesec. I sva mirovina ide u kuću sa 3 stana u kojoj živi sama i ne trpi podstanare.

Sada se sprema promijeniti kuhinju i staviti novu keramiku. Investicija: oko 25.000 kuna. A kuhinju koristi 10 godina sama toliko puno da joj boca plina traje 5 mjeseci.

Baka koja izdaje račune

Kad je stara rodila sestru, porodiljni je trajao par mjeseci. Jaslice nisu mogli dobiti pa je sestru čuvala baka – za lovu. Da stvar bude gora, više ju je čuvalo pola susjedstva nego ona.

Kad je ostarila, o njoj su se brinuli moji starci, ali je cak i tada stalno pričala kako su stric i strina super. Stric je dolazio k njoj samo kad je trebao love, strina nikad. Kad je umrla stari se odrekao nasljedstva, ali su ipak on i stara sami platili sahranu jer stric nije imao love.

Isto je skupljala i prala najlon vrećice, stvari je po ormarima čuvala zamotane u novinski papir. Nakon smrti je isto isplivalo nešto spremljene love u nevažećim novčanicama. Bog zna koliko toga je još završilo na smetlištu. Nije mi bilo žao kad je umrla.

Djed koji diše u slušalicu

Imam dedu kretena. Hvala bogu da ne živi sa mnom jer bih ga šesnaest puta bacila kroz prozor. Frajer je škrt k’o đubre, a ima para kao pljeve. Mrzi ženski rod i priča okolo kako se mi sve droljiramo po Zagrebu. Mlatio je baku, kćerke i unuke.

Lik nas zna usred noći zvat na telefon i diše na slušalicu bez da išta kaže. Da mi se nešto dogodi i da mu otpužem pred kućni prag, čovjek bi me polio benzinom i zapalio bez da trepne.