‘Drugi mirovinski stup je uzrok problema, a ne rješenje’

Mirovinci glasno vode kampanju za porast iz­dvajanja u drugi stup sa 5 na 10 posto! Bit će to zadnji čavao u kovčeg mirovinskog sustava, piše predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petrović za Glas umirovljenika.

Nakon što su početkom 2018. objav­ljeni podaci po kojima je imovina obve­znih mirovinskih fondova dosegla 92 milijarde kuna, od čega je 25 milijardi kuna „zarada” tih fondova, agitprop ma­šinerija financijske industrije ustvrdila je kako je postalo razvidno da „Hrvat­ska ima novčani ‘bazen’ koji predstavlja stabilnost za buduće umirovljenike”. K tome bezobrazno tvrde kako je, s druge strane, prvi mirovinski stup u debelom minusu, pa se na godišnjoj razini iz po­reza isplaćuje gotovo polovica mirovi­na. Ne kažu pravu istinu: da je najveći dio manjka za isplatu radničkih mirovi­na, stvoren upravo time što je od 2002. godine uveden drugi obvezni mirovin­ski stup tako što je od 20 posto mirovin­skog doprinosa za prvi javni stup među- generacijske solidarnosti otkinuto pet posto, jedna četvrtina.

Ne kažu da je onda ta jedna četvrtina državnog novca predana na upravljanje mirovinskim fondovima pri (stranim) bankama, a posljedično se državi pove­ćao manjak u radničkom mirovinskom fondu, pa su morali posuđivati razliku za isplatu mirovina od banaka. I onda su im banke posudile taj isti novac, ali uz debele kamate od 5-7 posto. I tako su strane banke kamatarile Hrvatsku. No, o tome se šuti, mediji su također sufinan­cirani od banaka i na snazi je neslužbe­na cenzura.

Najveća prijevara u Hrvata

Saborski zastupnik dr.sc. Branimir Bunjac (Živi zid) iskoristio je prigodu u saborskoj raspravi o izmjenama Zakona o obveznim mirovinskim fondovima 13. veljače 2017. i održao kratko predava­nje o drugom mirovinskom stupu, na­zvavši ga jednom od većih prijevara u samostalnoj Hrvatskoj, pa čak o pljački stoljeća.   Objasnio je, gotovo učiteljskim gardom, kako se sustav mirovinskog osiguranja u   Hrvatskoj sastoji se od tri stupa, od kojih su prva dva obavezni, a treći je dobrovoljan.

A onda je Bunjac naglasio kako se s vremenom pokazalo da reforma, ne samo da  nije riješila problem mirovina, nego ga je potencijalno još i uvećala. Naime, pokazalo se kako bi za uspjeh drugog stupa potencijalno trebalo is­puniti još niz uvjeta koji su u praksi ne­ostvarivi, a to su konstantni rast BDP-a, s tim da bi rast BDP-a trebao biti viši od kamata koje plaćamo na javni dug, pa zatim konstantni rast zaposlenosti i čvršći nadzor nad bankama, pogotovo nad HNB-om u vidu ukidanja valutne klauzule i dovođenja kune u realni te­čaj. Loše vlade su, međutim, učinile da u usporedbi s 1991. godinom Hrvatska danas ima 400.000 zaposlenih manje i 300.000 umirovljenika više.

Reketarenje države

Mi zaključujemo, dakle, da je dru­gi mirovinski stup uzrok, a ne rješenje problema. Eto zašto. Već smo rekli da država svake godine pet posto prora­čunskih sredstava daje bankarima, a to iznosi oko pet milijardi kuna, odnosno od 2002. godine 85 milijardi kuna. Bu­njac obrazlaže: „Da bi isplatila mirovine iz prvog stupa, država se mora zadu­živati. Na to zaduženje država mora plaćati kamatu. S obzirom na ulaganja u drugi stup, dolazi do povećanja jav­nog duga. Od uvođenja drugog stupa, samo zahvaljujući njemu, javni dug je porastao za jednu trećinu, a Hrvatskoj je srušen kreditni rejting, a pošto je on srušen porasle su kamate na sve kredi­te, a ne samo na one koje država diže za drugi stup. S obzirom da je srušen kreditni rejting, da su porasle kamate došlo je do usporavanja rasta BDP-a. S obzirom da je usporen rast BDP-a došlo je do povećanja nezaposlenosti, a s ob­zirom da je do toga došlo, mladi su se iselili van. To je dovelo do toga da su se povećali porezi i trošarine”, zaključio je.

Jasna A. Petrović (foto. sandro Bura/MojeVrijeme.hr9

Taj izgubljeni novac se naziva tran­zicijskim troškom uvođenja drugog stupa, a u Hrvatskoj, kad mu se prido­daju i enormni troškovi administrativ­nih troškova koje progutaju banke i fond-menadžeri, dolazimo do gubitka 1,6 posto BDP-a godišnje, što iznosi do sada oko 89 milijardi kuna. Jednostav­na matematika. Drugi mirovinski stup je ogroman krpelj na javnim financija­ma, čitav lanac negativnih posljedica, koji ispija i truje krv cijelog mirovin­skog i društvenog sustava. Znači, 70 milijardi je do sada uplaćeno u drugi stup, a državu to košta oko 90 milijardi tranzicijskog troška.   Fond-menadžeri imaju visoke plaće i bonuse, oko 100 do 150 tisuća eura godišnje, luksuzne automobile s grijanim sjedalima, te otvorene račune za reprezentaciju. To se zove administrativni trošak uprav­ljanja. I očito je da su drugi mirovin­ski fondovi pojeli supstancu, a k tome ugrozili mirovinski sustav jer je poten­cijalna mirovina prvih sretnika iz prvog i drugog stupa za oko trećinu niža, nego da su ostali samo u prvom stupu. Ludilo, zar ne?!

Što su učinile druge vlade

Što su učinile Mađarska, Poljska, Slovačka, Rumunjska – kad su otkrile koliko nerazumno visoke tranzicijske troškove moraju plaćati, da bi im rastao javni dug, a mirovine u budućnosti bile manje? Ukinuli su obvezni mirovinski drugi stup i pretvorile ga u dobrovoljni. Što su učinile Češka i Slovenija kad ih je Svjetska banka prisiljavala, kao i sve druge postsocijalističke zemlje, da pri­hvate obvezni drugi stup? Odbile su. U svim tim zemljama mirovine su više, a mirovinski i javni sustavi stabilniji.

Znači, neke pametnije vlade na vri­jeme su zaključile kako mirovinski fond nema nikakvu drugu funkciju nego da reketari državu kako bi sam od toga imao koristi. Na kraju, ono najgore od svega – mirovinski fondovi raspolažu našim novcem na način kako se njima prohtije. Ulažu novac u dionice, ali ne u dionice koje su vrijedne, nego u one dionice koje su njima u interesu, odno­sno u interesu njihovih vlasnika odno­sno banaka. Primjera radi, RBA banka kreditira Petrokemiju i onda ta banka preko mirovinskog fonda naloži kup­nju dionica Petrokemije kako bi vratila svoj vlastiti dug. „Znate za koliko su mi­rovinski fondovi kupili dionice Petroke­mije? Za 170 kn. Znate koliko danas vri­jede? 11 kuna”, zaključio je Bunjac. To je raspolaganje s našim novcem. Tko je i zašto za stotine milijuna kuna kupovao dionice Agrokora? Po čijem nalogu? Tko je kupovao dionice Credo ili Cen­tar banke, Magme, Nexe, Ingre i cijelog niza propalih tvrtki gdje su se utrošili deseci milijardi kuna mirovina?

I još jedna nevjerojatna stvar: ovaj propali sustav drže i dalje na životu upravo ljudi koji će imati, osim samih banaka, koristi od njega. To su oni koji imaju plaće veće od desetak tisuća kuna mjesečno, što znači da će kori­sti imati saborski zastupnici i članovi vlade, te zaposleni u farmaceutskoj i financijskoj industriji te telekomunika­cijama. Oni vas agitpropovskim pro­vjerenim obrascima uvjeravaju kako je važno da podržavate drugi stup, iako od toga nemate koristi. Lobisti s dok­torskim titulama viču i skakuću na sva­koga tko bi se usudio reći kako car Tra­jan ima kozje uši. Pričaju da će partneri i potomci nasljeđivati mirovine, no ne kažu da za slučaj smrti prije 65. godi­ne – novac ostaje mirovinskom fondu. Da je novac uplaćen u prvi stup ostao bi državi i barem za obiteljske mirovine. Uvjeravaju vas da je riječ o stvarnom novcu, no ne daju da svojom „ušteđevi­nom” stavite polog za kredit. Ne daju, jer tog novca i nema. Virtualan je.

Zadnji čavao u kovčeg

No, ovih dana mirovinci skupom propagandom tvrde kako su u plusu unatoč padu Agrokora, ali paralelno gla­sno vode kampanju za porast izdvajanja u drugi stup sa pet na 10 posto, kako traži Damir Grbavac, predsjednik Udru­ge društava za upravljanje mirovinskim fondovima, donedavni šef obveznog fonda RBA banke.     Ponosno dodaje kako već sada imaju kumuliranih 26 posto godišnjeg BDP-a u mirovinskim fondo­vima po čemu su, nakon Švicarske, lider u Srednjoj Europi. Cvjeta od sreće Grba­vac, jer će mu i ova vlada biti blagona­klona, te očekuje kako će mu najavljena mirovinska reforma ispuniti želje.

Ujedno, ugledni bankar bi htio da se da postojeće mirovine još više sma­nje, kao i redistributivna prava u prvom javnom stupu. Ističe da je problem tog stupa u disproporciji uplaćenih dopri­nosa i generiranih prava, demograf­skih trendova, niskog stupnja zaposle­nosti, pa i prisutnosti porezne evazije koja se reflektira i u manjim doprino­sima za mirovine. I dodaje kako su ob­vezni mirovinski fondovi dio rješenja ovog problema, njihovo postojanje ne može samo za sebe riješiti problem, a koliko može doprinijeti rješavanju, ovi­si o tempu povećanja stope doprinosa.

Istina, pak, glasi – mirovinski fondo­vi kamatare državu. Pojeli su 26 posto bruto domaćeg proizvoda. Drugi mi­rovinski stup je krpelj javnih financija i svih sadašnjih i budućih umirovljenika. Zadnji čavao u kovčeg mirovinskog su­stava.