“Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata. Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine. Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata, razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.” Stihovi su to najveće hrvatske pjesnikinje Vesne Parun iz pjesme “Tijelo i proljeće”.
Snatreći o godišnjem dobu u kojem zaboravljamo studen i prepuštamo se novom buđenju života i narodni mudrac je zaključio: “Nema zime dok ne padne inje, ni proljeće dok sunce ne sine, ni radosti dok je ne podijeliš s kime.” Strpimo se još malo.
