53 su mi godine, no možda sam i sretniji nego kad su mi bile 23

Dugogodišnji kolumnist Huffington Posta, David Toussaint, zagazio je u najbolje godine: 53. Kako se sada osjeća, o čemu razmišlja i je li mu zapravo bolje nego kad je bio puno mlađi, opisao je u vrlo duhovitom tekst s kojim se svatko od nas može poistovijetiti. Pročitajte!

Idem u krevet u 10 i budim se u 6, a ne obratno. Čini mi se da svaki put kad posjetim liječnika, ovaj mi pronađe neku smrtonosnu bolest, a nakon toga mi kaže da se ne brinem. Nakon čega ja brinem još i više, naravno. Kad radim kardio vježbe pod punim opterećenjem, moja leđa popuste i ne podnose više nikakvo opterećenje. U krevetu sam najsretniji kad sam – sam. Šalim se naravno, jer moj pas zauzme pola kreveta. Moj najveći strah prilikom letenja nije da ćemo se srušiti, nego da ću dobiti mjesto uz prozor pa ću se s naporom provlačiti do wc-a.

Kad gledam svoju majku, vidim nekog drugog – sebe. Ne mogu se točno sjetiti što sam sve trebao obaviti ovaj tjedan. Vjerojatno nešto vezano uz onu smrtonosnu bolest. Molim vas, ne pitajte me što sam radio jučer jer ću početi paničariti. Pobjesnim kad mi prijatelji otkažu sastanak u posljednji čas jer to znači da ću opet morati birati što ću obući, pa se gnjaviti s javnim prijevozom, ostalo da i ne nabrajam.

Neki moji prijatelji obolijevaju od bolesti za koje sam čuo kad sam bio mali. Ukoliko nije besplatno, nemam nimalo strpljenja za loša sjedala. Pretjerano pijenje se pretvorilo u pretjerano gledanje serija. Ako nemate na umu kokice i televiziju, nemojte se ni truditi zvati me.

Brijem leđa jednako često kao što brijem i bradu. Srećom, nemam baš puno sijedih. Onih par bijeli vlasi od milja zove ‘srebro u kosi’. Naučio sam da je izraz ‘imaš lijepo oblikovanu glavu’ zapravo kompliment – kojeg daju samo ljudi s gustom i kvalitetnom kosom. Siguran sam da je oblik njihove glave groteskan.

Volim kobasice i lijepe majice. Ali ne volim kad mi se ispod prekratke majice vidi kobasa na trbuhu. Moja omiljena hrana deblja. Baš kao i ona koju ne volim. Iako nemam djece, mogu biti tatica, DILF (tatica s kojim želiš seks, žargon) ili primjer ‘tatinog tijela’ (onakvog s pivskim trbuhom). Da prestanem vježbati, začas bi završio u škartu.

Kad na ulici sretnem poznanike, pričamo o artritisu, ukliještenim živcima, problemima s kukom, alergijama na hranu, kožnim osipima, kataraktu i koji lijek najbolje pomaže. A onda se prebacimo na naše kućne ljubimce. Bez obzira na to kako detaljna uputstva dobijem, uvijek se vratim iz trgovine s krivim proizvodom. Onda obično nastane svađa u kojoj ja kažem: ‘Pa hoće li te ubiti ako opereš zube s ovom pastom, a ne onom koju si naručila?’

Naučio sam i da su ljudi koji pišu menije u restoranima u dosluhu s optičarima, jer nakon svake posjete restoranu pomislim da trebam jače naočale. Više ne mogu podnijeti ni pet minuta ležanja na suncu, kao ni preživjeti zimu bez najjače moguće grijalice i najdeblje moguće jakne. Naučio sam i da ljudi s vremenom mijenjaju mišljenje o politici, a to što i dalje pratim politička zbivanja znači da imam stvarno jako dobar smisao za humor.

U životu neki ljudi odlaze, a drugi dolaze. Baš kao i članovi obitelji. Tuzi nitko ne može pobjeći. I još nešto – naučio sam da sam, usprkos svemu navedenom, danas puno sretniji kad su mi 53 godine, nego kad sam imao 23.