Žuljevitim radničkim rukama 76-godišnja Lyubov Morekhodova navlači prastare klizaljke kako bi se otisnula preko zaleđenog jezera u potrazi za svojim kravicama ili psom. Ova pogrbljena baka mogla bi živjeti bilo gdje; u nekom zabačenom velebitskom selu ili u zaleđenoj Finskoj. No riječ je o babuški – Ruskinji koja svoje stare dana provodi sama na Bajkalskom jezeru, najdubljem jezeru na svijetu. Zapravo, u društvu svojih životinja. Kada bismo preveli njeno ime, glasilo bi Ljubav Koja hoda po moru.
„Klizaljke su napravljene 1943. godine. Vidite, još uvijek traju“, priča pa se poput gipke djevojčice otiskuje na hladno zrcalo Sibira. Proklizala je sa sedam godina. Sada su joj nestale krave, a ona ih mora naći i vratiti kući.
„Sjedim sama u kuhinji i gledam sve ovo, sretna sam i zadovoljna. Pomislim kako bi, da netko sjedne kraj mene, također primijetio tu nevjerojatnu ljepotu.“
Sama cijepa drva. Cjepanicom nabodenom na sjekiru zamahuje iznad glave. Na svoje se ognjište vratila 2011. godine nakon što je zaradila mirovinu u tvornici u Irkutsku.
„Ljeti, kad je ovdje puno ljudi, upozoravam ih da moraju pokupiti smeće, počistiti za sobom. Svo to smeće bi završilo u jezeru“, kaže neformalna čuvarica jezera. Ponekad joj navrati sin. Dobro joj je. „Imam sve što mi treba. Mogla sam otići nakon što mi je suprug umro“, priča dok vadi vodu iz ledenog bunara. „Ali nisam mogla. Znala sam da je život ovdje težak. I moji roditelji su teško radili. Kako bih mogla napustiti ovo? Kako?“ pita se Lyubov.
Pogledajte dvominutni video.
