Akademska glumica Alma Prica ima 24 godine: način na koji se odijeva, ponaša i govori odaje smirenu i modernu mladu ženu. Dobro vozi automobil, sluša Chopina, Bacha i Mahlera, talijanske canzone i francuske šansone, pisao je 1986. godine zagrebački Polet.
Obožava šetati Ribnjakom (obnavljanje uspomena iz djetinjstva), u posljednje vrijeme čita Singera, obnavlja znanje engleskog i njemačkog, ima dečka već nekoliko godina, a najčešće izlazi u kazalište i kino.
Novo lice
Još za studiranja postala je – kako sama kaže – “novo lice” poput mnogih, a povremeno je davala interviewe. Sudjelovala je u predstavama DK “Gavella” i HNK. Smatra da za sve mora postojati razlog, kako za razgovore, tako i za predstave, dodjeljivanje nagrada itd.
Zašto?
„Vjerujem da je onda rezultat bolji. Ništa se ne bi smjelo raditi bez motivacije, bez nekih potreba ili iz pogrešnih pobuda. Osjeća se kad se stvari rade formalno, reda radi. Bez motiva je teško i živjeti, a kamoli raditi. Nisam dugo u ovom poslu, no vjerujem da mora proći mnogo vremena da bi se steklo iskustvo. Tek tada čovjek postaje sigurniji i jednostavniji.“
Alma – što na mađarskom znači jabuka – upravo je dobila i svoju jabuku, zlatnu jabuku. Radi se, naime, o nagradi “Sedam sekretara SKOJ-a”.
„Ja ustvari nisam ni znala da me netko predložio za tu nagradu. Kasnije sam saznala da su to bili sami članovi komisije, a ne moja matična kuća, HNK. Doduše, HNK me nije imao ni na temelju čega predložiti.
Nekoliko dana prije zvanična objavljivanja imena dobitnika, preko nekih sam prijatelja saznala za to, što me istodobno iznenadilo i pričinilo mi zadovoljstvo. Pa ipak je to mladi – mladima. To nešto znači.“
Ova kazališna godina i nagrade koje nosi sa sobom protekla je u Alminu znaku. Na Dubrovačkim ljetnim igrama dobila je nagradu “Orlando” za toliko hvaljenu ulogu Giuliette u Shakespeareovoj drami “Romeo i Giulietta”. O tome je već toliko toga napisano i rečeno da se Almi čini suvišan svaki razgovor na tu temu. Stoga je preskačemo.
No, voli li Alma sebe?
„Teško je to reći. Ionako često, na vlastitu štetu, uspijem promatrati sebe nekako sa strane, mimo sebe. Događa se da se ponekad na sceni jednostavno odvojim od sebe, od lika koji igram. Gledam se kako glumim i pitam: “Što to radiš, ludo?”
Kad gledam sebe na televiziji, moram bar na trenutak izaći iz sobe. Bojim se na neki način: bojim se čitati svoje izjave u novinama; nije to pravi strah, već neka neugoda, iznevjerena očekivanja, izdaja samoga sebe… Bojim se i onoga što dolazi, što prolazi mimo mene i svih nas.
Htjela bih uhvatiti svaki trenutak i osmisliti ga, a to je, naravno, nemoguće. Ipak, ima i mnogo čara i uzbuđenja u neodređenosti.“
Kakva je bila uloga tvoga oca u svemu tome, u odabiru zanimanja, te primanju u stalni radni odnos u HNK?
“Od malena sam živjela u tom krugu ljudi. Moj je otac (Čedo Prica) u svom intimnom opredjeljenju izabrao kazalište, premda nije u radnom odnosu ni u jednom od njih.
Igram u očevu komadu “Ostavka”, no moram reći da sam u predstavu naprosto “uletjela” mjesec dana prije premijere, i to zato što se glumica Katja Zubčić razboljela. Znaš, kad staneš na scenu, tu ti ne pomaže ni tata ni mama, tu si samo ti i još nešto veće, nešto iznad i izvan nas.”
Kakav je status mladih glumaca, materijalna nadoknada za njihov rad?
“Ja sam plaću počela dobivati tek prije nekoliko mjeseci, a iznosi tek nešto iznad sedam starih milijuna. Zasad živim s roditeljima i tek ću okusiti neke stvari na svojim leđima. Zasigurno neće biti lako…”
Koliko cijela ta statična, da ne kažemo loša situacija, u kojoj je teško napraviti neki bum, potencira pesimizam u mladu čovjeku i odvlači ga na razne strane?
“Situacija je idealna za pesimizam. Jednostavno se nemaš otkud pokrenuti. Pitanje je samo koliko to čovjek može izdržati, koliko ima snage za to. No, s druge strane, takvo je stanje idealno da se probudimo, trgnemo i krenemo. Ostaje pitanje u kojem pravcu, s kim?”
Tvoj stav prema filmu?
“Znali su me pitati da li sam se opredijelila samo za kazalište. Kazalište je moja najveća, ali ne i jedina ljubav.
O filmu ne mogu odlučivati. Mogu samo biti “izabrana” i tek onda reći da i ne. Tako je dosad i bilo. Odbijala sam neke uloge. Nevjerojatno je, međutim, kako glumci nemaju pravo odbijati. Odmah se netko nađe uvrijeđen. Nama bi vjerojatno takav poziv trebao biti čast, a takvi su slučajevi zaista rijetki.”
/autor: Mislav Donaj, Polet, rujan 1986. / Yugopapir/
