Usamljenost: ‘Televizija i radio su stalno upaljeni, tek toliko da u pozadini čujem neki razgovor’

Nedavno smo objavili vijest da je Velika Britanija osnovala Ministarstvo usamljenosti jer su usamljenost, pogotovo među starijom populacijom, prepoznali kao jedan od najvećih društvenih i zdravstvenih problema. Na tu inicijativu stižu i prve reakcije, a portal Independent objavio je razmišljanje 76-godišnje June McSparron. Evo što ona kaže: 

Preživjela sam smrt dva muža i odgojila troje djece. Radila sam i kao vrlo mlada, čak i u vrijeme kad je većina žena ostajala kod kuće. Zbog svega toga mi je jako teško nositi se s tišinom. Kad sam se jutros probudila, čula sam vijest da je Vlada izabrala Tracey Crouch ministricom usamljenosti. Nadam se da će to biti dobro za starije osobe kao i izolirane grupe ljudi poput njegovatelja i nemoćnih.

Ljudi često brinu da će se za Božić osjećati usamljeno, no to je vrijeme užurbano, a obitelji i zajednica se trude doprijeti i do onih koji se nose s poteškoćama. Ostatak godine može biti jednako usamljen kao i blagdani, pogotovo siječanj. Grozno vrijeme u prvom mjesecu zatvara ljude u njihove kuće. Kao da hladnoća nije dovoljna, tu su još i kiša, snijeg i poledica zbog čega pločnici za starije ljude postaju prava opasnost. Iako je opasnost od pada uvijek prisutna, vijesti o ljudima koji su ostali negdje zarobljeni zbog snježnog nevremena i satima čekali pomoć, dodatno zabrinjavaju. Zbog toga mnogi stariji tjednima ne izlaze iz kuće.

Moja bliska prijateljica je u bolnici. I to na zatvorenom odjelu kako bi se spriječilo širenje bolesti. Tako smo obje osuđene da neko vrijeme budemo bez društva. Nadam se da će uskoro ipak doći kući jer mnogo starijih ljudi to ne može jer se o njima nema tko brinuti kad napuste bolnicu. Nadam se da će Ministarstvo usamljenosti obaviti svoju zadaću i pružiti pomoć onima koji je najviše trebaju. Jako me frustrira kad vlada nešto obeća, no na kraju se ništa ne dogodi ili postane još gore.

Iako ja osobno puno kontaktiram sa svojom djecom i unucima, i meni se dogode dani koji prolaze u tišini i samoći, pogotovo otkako mi je umro muž. Televizija i radio su stalno upaljeni, tek toliko da u pozadini čujem neki razgovor. Nedavno sam otkrila udrugu ‘Javite se starijima’. Oni organiziraju čajanke radi kojih imam volje urediti se i staviti ruž na usne. Odem tamo pa se nasmijem s ljudima iste dobi kao i ja. Idem tamo redovito jednom mjesečno. To ništa ne košta, a pokupi me vozač volonter i poslije vrati kući.

Preporuka za one usamljenije od mene – takve zabave mogu jako puno pomoći. Svaki mjesec viđate iste ljude što znači da možete uspostaviti i prisniji odnos te doista porazgovarati, umjesto da stalno upoznajete ljude iznova i nalazite zajedničke teme. To je puno bolje od običnog odlaska u kafić gdje su svi užurbani i nemaju vremena, pa nema neke šanse da s nekim porazgovarate. Prije se nekoga moglo upoznati i u supermarketu, no danas je i to teško kad svi stalno gledaju u svoje telefone. Ponekad je teško naći čovjeka kojeg biste samo i pozdravili.

Mislim da bi se Ministarstvo usamljenosti trebalo spojiti s raznim udrugama koje organiziraju druženja za starije. No to će ići sporo, svjesna sam. Kronična usamljenost nije nastala za nekoliko dana, pa neće za nekoliko dana moći biti ni riješena.