‘Uopće ne razgovaram s kćerkom, a ona me samo kritizira’

68-godišnja čitateljica The Guardiana nije zadovoljna odnosom s kćerkom. Čini joj se distancirana, u njezinom joj je društvu dosadno, ne razgovaraju dovoljno. Kako je riječ o čestom slučaju, njezino pismo i odgovor savjetnice Annalise Barbieri prenosimo u cijelosti:

Osjećam stalnu frustraciju i nemoć kad je u pitanju odnos s mojom kćerkom, koju inače veoma volim od dana kad se rodila. Bila je lijepa kao lutkica i već tada me nekako kritički gledala ravno u oči. Još uvijek je jako lijepa, iako tome ne pridaje neku važnost.

68 mi je godina, mojoj kćeri su 33. Ima još i sina. Svi živimo u Velikoj Britaniji. Muž mi je umro prije 20 godina. Život mi nije uvijek bio lak. Dosta smo se mučili s oskudicom, nije tu bilo nekog luksuza, putovanja. Ali nekako smo izgurali. Sad uživam u mirovini, imam i par hobija koji me drže zaposlenom.

No nesretna sam zbog svog odnosa s kćerkom. Jako je rezervirana i tiha i kaže mi stvari samo kad je baš pitam. Čini mi se da me posjećuje samo zato što misli da mora. Nikad ništa ne komentira, ni odjeću koju nosim, ni što sam skuhala. Ništa ju ne interesira. Kad, pak, ja nešto komentira , ona uglavnom bude protiv ako se uopće i udostoji odgovoriti. Ponekad izađemo u grad no i tad je takva – pristojna, ali nezainteresirana.

Silno sam ponosna na nju. Inteligentna je, vrijedno radi, a nedavno je promovirana na poslu pa je dobila i veću plaću. Vjerujem da ju brine što je jako skupo skućiti se. Ona i njen partner nikad neće moći zarađivati dovoljno, jer je život ovdje jako skup. Pomognem koliko mogu, ali to baš nije nešto. Jako me frustrira manjak komunikacije s njom i ne znam što da radim. Ne mogu si pomoći, ali čini mi se da joj uopće nisam draga. S druge strane, meni je s njom dosadno.

Da se nastavim boriti za naš odnos ili da je neko vrijeme pustim na miru? Ne želim ju opterećivati, no isto tako ne bih željela da misli kako mi nije stalo. Da barem postoje neki priručnici o odnosu s odraslom djecom.

Odgovor:

‘Prva stvar koju sam primijetila u vašem pismu,  su velika očekivanja koja ste imali, i još uvijek imate, vezano uz vašu kćer. Zanima me je li ona vaše najstarije dijete? Toliko naglašavate svoj odnos s njom, a sina jedva da ste i spomenuli. Zanima me kako je to izgledalo kad ste ju rodili? Koliko ste imali podrške i kakva ste bili majka nasuprot onome kakva ste majka željeli biti? Sve su to važna pitanja.

Prilično značajnom mi se čini vaša izjava da vas je vaša kći već tada nekako kritički gledala. Bebe ne gledaju nikoga kritički, one ne prosuđuju. One su rođene neodoljive i s tek osnovnim potrebama. No roditelji na njih mogu projicirati mnogo stvari pa im se može činiti da ih bebe ili djeca prosuđuju. A zapravo roditelji prosuđuju sami sebe.

Krivnja je čest partner samopouzdanih roditelja. Ona može smanjiti sposobnost roditelja da se ne misle na pogreške koje su napravili i koje svi radimo. Umjesto toga, mnogi sve to počnu projicirati na svoju djecu i to je trenutak u kojem počinje kritiziranje.

Je li vaša kći bila bliska s ocem? Pitam se jeste li nesvjesno željeli da ona zauzme njegovo mjesto?  Vaš je muž umro dok su djeca bila još mala. Jeste li vi ili vaša kći bili na kakvoj terapiji, razgovoru? Odnosi u obitelji se mijenjaju nakon smrti nekog člana. Zanima me kakvu je ulogu u svemu imao vaš suprug?

A što se tiče svih lijepih stvari koje ste rekli o svojoj kćerki – kažete li ikad nešto od toga njoj? Mnogi roditelji kažu: ‘ma znaju to oni!’, no iznenađujuće je kako dijete gleda na te stvari.

Možda se doista radi o tome da se ne slažete jer su vam karakteri različiti, no stekla sam dojam da ste obje zapele u tome da zamišljate što bi ova druga mogla reći ili učiniti. Mislim da među vama ima mnogo projekcije, a malo prave komunikacije.

Ponašanje vaše kćeri – to da vam ne govori stvari – možda je samo dio njezine osobnosti. No možda vam je jednom nešto rekla, a vi ste ju kritizirali i time povrijedili. Ponekad djeca prestanu roditeljima govoriti stvari kad ne dobiju reakciju kakvu očekuju.

Ako želite popraviti vaš odnos – a sigurno želite – preporučila bih savjetovanje. Pogotovo za vas, ali ako je moguće i za vašu kćerku. Mislim da bi bilo jako zanimljivo i korisno čuti i njezinu stranu priče. Doista smatram da vas približiti može samo otvorena komunikacija. Makar se događala i samo nekoliko puta mjesečno, komunikacija mora biti iskrena i autentična.

Također, razmislite i o tome kakav odnos želite s kćerkom. Ona vam nikada neće moći biti zamjena za supruga, a kažete i da vam je s njom dosadno. Možda ona to osjeća. Ono što vidimo u našoj djeci, često je odraz onoga što smo uložili – znači, dio sebe. Pokušajte se postaviti drugačije, pa će možda i reakcija biti drugačija.’