Vijesti

‘Gladna sam. Dok nisam pojela zadnji krumpir, nisam tražila pomoć!’

Kako je moguće da ti silni načelnici, gradonačelnici, župani i saborski zastupnici primaju plaće koje se primiču cifri od 20.000 kuna, znajući da oni o kojima bi trebali skrbiti gladni čekaju proljeće u nezagrijanim sobama?

Objavljeno

|

„Zamolila bih vas date jedan oglas da mi netko pomogne u hrani ili novcu ili štogod. Više sam gladna nego sita“, zavapio je ženske glas u programu Hrvatskog radija Knin nekoliko dana prije Božića. Iza tog poziva stajala je sedamdesetogodišnja Mileva Hasani koja punih 20 dana nije jela ništa. „Vjerujte mi, dok nisam pojela zadnji krumpir kojeg sam imala, nisam tražila nikoga ništa“, kasnije će ispričati novinarima.

Jesu li gladni ljudi dokaz naše lažne humanosti u kojima brigu za susjede pokazujemo tek nakon što o njima progovore mediji? Smijemo li zatvoriti oči i reći da bi o takvim slučajevima trebale brinuti institucije? Iako, doista bi. I kako je moguće da ti silni načelnici, gradonačelnici, župani i saborski zastupnici primaju plaće koje se primiču cifri od 20.000 kuna, znajući da oni o kojima bi trebali skrbiti gladni čekaju proljeće u nezagrijanim sobama? Koliki je dio naše odgovornosti za ovakvo stanje, jer ne poduzimamo ništa? Danas je to baka Marija, sutra bismo to mogli biti mi. Jesmo li prešutno odustali od borbe za opće dobro?

Naime, prije petnaestak dana jako jugo srušilo je dio trošne kuće u Vrpolju, gdje, već deset godina u samo jednoj sobici, živi baka Marija, kako zovu Milevu Hasani. U uvjetima koji su daleko ispod osnovnih, objavio je Hrvatski radio.

Imala je stan u Kninu i ostala bez njega kad je grad napustila 95. godine, a kuću je sa suprugom kupila još 80-ih. Tražila je obnovu, ali su je odbili jer je kuća na njezinom mužu, koji ju je napustio prije 26 godina. Pokušala je svoje stambeno pitanje riješiti povratom stanarskog prava, a tu su je odbili jer – ima kuću.

Baka Marija životari od tisuću kuna mirovine. Ima troje djece, sin joj je vezan za invalidska kolica nakon nesreće na radu i živi u Nizozemskoj, jedna kći je s obitelji u Gračacu, a druga, nedaleko od njezinog doma, ali o njoj ne želi govoriti.

Deset godina nije primala nikakvu pomoć, i tek nakon poziva našem radiju, javili su se dobri ljudi. I Centar za socijalnu skrb nedavno joj je poslao rješenje kojim joj se odobrava jedan dnevni obrok iz Pučke kuhinje svaki dan, javlja HRT.

Exit mobile version