Kremiranje pokojnika je sve popularniji način zbrinjavanja trupla pokojnika i kako smo već ranije objavili, europski propisi kažu da obitelj može urnu držati u svom domu, posuti pepeo u prirodi, ukopati ili položiti na groblju i pohraniti u središnji kolubarij (prostorija ili zgrada za pohranu urni, op. ur.)
Dakle, Europska unija nema ništa protiv toga da bakin pepeo jednoga dana završi na kredencu pored posuda za šećer i brašno, no što o svemu kaže Katolička crkva? Odgovor smo potražili u Glasu Koncila.
Je li kremiranje okej?
Crkva kroz povijest nije imala otvoreno stajalište o kremiranju jer se na taj način zapravo protivila relativiziranju vjere u uskrsnuće tijela koje su nametale razne protuvjerske, protucrkvene i protuklerikalne skupine kao što su ateisti i materijalisti koji su to činili kroz stoljeća. Kada je u Crkvi došlo do spoznaje da nisu svi oni koji se odlučuju za kremiranje ujedno i protivnici crkvenoga naučavanja o uskrsnuću tijela, došlo je i do promjene stajališta 60-ih godina prošloga stoljeća. Novi je Obrednik crkvenoga sprovoda ukinuo različite zabrane i dopustio slavljenje sprovoda i na mjestu kremiranja, a Zakonik kanonskoga prava iz 1983. godine ukinuo je kazne za kremiranje, no to ne znači da Crkva potiče kremiranje, piše Glas Koncila.
Crkva ne vidi doktrinarne razloge da se ta praksa zabrani, budući da kremiranje pokojnika ne dodiruje njegovu dušu i ne priječi božansku svemoć da uskrsne tijelo i dakle ne predstavlja objektivno nijekanje kršćanskoga učenja o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijelâ. Crkva i dalje preferira pokapanje tijelâ jer se time iskazuje veće poštovanje pokojnima; ipak kremiranje nije zabranjeno, ‘osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskomu nauku’.
A kamo s pepelom?
Kad se iz opravdanih razloga izabere kremiranje pokojnika, pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, tj. na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi. Naime, čuvanje pepela na svetom mjestu može pridonijeti smanjivanju opasnosti da pokojnik ostane uskraćen za molitvu i spomen rodbine i kršćanske zajednice.
Na taj način, nadalje, izbjegava se mogućnost zaborava i nedostatka poštovanja, do čega može prije svega doći nakon što prođe prvi naraštaj, kao i zbog neprilična ili praznovjerna postupanja. Zbog tih razloga, čuvanje pepela u kućama nije dopušteno.
Znači, ništa od kredence?
Samo u teškim i izvanrednim okolnostima, vezanim uz kulturalne uvjete lokalnog karaktera, ordinarij, u dogovoru s biskupskom konferencijom ili sinodom biskupâ istočnih Crkava, može dopustiti čuvanje pepela u kućama. Pepeo, ipak, ne smije biti razdijeljen na više obitelji i potrebno je uvijek jamčiti poštivanje i prikladne uvjete čuvanja, zaključuje Glas Koncila.
