Iako mnogi odgađaju pisanje oporuke, ili je zbog straha od smrtnosti izbjegavaju, pisanje posljednje volje izuzetno je važan posao kojeg bi svatko od nas trebao napraviti. Zakon za sastavljanje oporuke ne traži punoljetnost pa ju mogu sastaviti sve osobe starije od 16 godina.
Radili ste teško kako biste stekli svoj imutak; vaš bankovni račun predstavlja vašu štednju, a automobil, kuća, vikendica također su štednja – u pokretninama ili nekretninama. Biste li za života dopustili da netko drugi s njima upravlja? Pod pretpostavkom da ste odgovorili negativno, postavljamo vam pitanje: Zašto bi netko nakon vaše smrti odlučivao kome će pripasti ono za što ste se čitav život mučili?
I ono što ne treba zanemariti; ostavinske rasprave često su izvor razdora u obitelji, unose nemir koji se povlači generacijama. Kada sastavite oporuku, vaši nasljednici za raspodjelu vašeg imutka mogu kriviti samo vas, a vama će u tom trenutku biti sasma svejedno. Napose, oporuka je način na koji možete nagraditi one koji su za života bili dobri prema vama. Ili, ako baš želite, kazniti one za koje mislite da su trebali biti bolji.
Što je oporuka?
„Po svojoj definiciji, oporuka je izraz volje koji najčešće čine stariji ljudi“, objašnjava umirovljena sutkinja Vrhovnog suda Olga Jelčić koja je ovu tematiku puno puta tumačila građanima na tribinama “Važno je znati sa 65 plus”, a koje je organizirao Hrvatski pravni centar. „To znači da određuju tko će i kako rasporediti njihovu imovinu, a to se još zove i ostavina, u trenutku njihove smrti. Dakle, određuju svoje nasljednike. Oporučitelj do svoje smrti sam raspolaže imovinom, a u trenutku smrti on baš želi da se ta imovina rasporedi na točno određeni način.“
Olga Jelčić (foto: MojeVrijeme.hr)
Da bi oporuka bila valjana, u njoj oporučitelj mora reći da svojom slobodnom voljom sam odlučuje kako želi podijeliti imovinu. Tada mora imovinu specificirati. Ako se radi o nekretninama, poželjno je da napiše katastarske čestice. Opis mora biti što detaljniji kako ne bi bilo nikakvih nesuglasica ili dvojbi o tome što kome pripada. „Naravno, mora točno odrediti kome što želi ostaviti. Treba navesti detaljno i određeno. Ne treba pisati „nećak“, već njegovo ime i prezime pa onda može navesti i srodstvo. Bitno je da se zna što oporučitelj želi.“ Kako je oporuka slobodni izjava volje, nije vezana za formu, ali se može se sastaviti u raznim oblicima.
Ako je oporučitelj iza sebe ostavio nekoliko oporuka, važeća je ona koja je napisana zadnja. Oporuka se može opozvati, oporučna volja se može prilagoditi kasnijim situacijama. Opoziv oporuke nema propisani oblik, ali mora biti pisan.
Vlastoručna oporuka
U ovom tipu oporuke oporučitelj svojom rukom, rukopisom na papiru, napiše tu svoju volju. „Mora je potpisati, poželjno je da stavi datum kako bi se izbjegli nesporazumi ako postoji više od jedne oporuke“, objašnjava Jelčić. Za ovaj tip oporuke nisu potrebni svjedoci. „Ne. Ja pišem, ja potpisujem, to je izraz moje volje. Ako poslije bude spora, može se vještačiti rukopis“, kaže ova umirovljena sutkinja Vrhovnog suda.
Oporuka pred svjedocima
„To je kada se nekoga pozove da zapisuje tu oporuku, a oporučitelj glasno govori kako raspodijeliti njegovu imovinu. S obzirom da imamo onoga koji piše i oporučitelja, toj radnji moraju biti nazočna dva sjedoka – dvije punoljetne osobe. Oporučitelj pred svjedocima mora pročitati oporuku i izjaviti da je to izraz njegove volje, jer je to pretpostavka valjanosti oporuke“, kaže naša sugovornica. Dodaje da takvu oporuku, uz vlastoručnu oporuku, mogu sastaviti samo osobe koje znaju i mogu pisati i čitati.
Oporuka pred sudom ili javnim bilježnikom
Svi mogu kod javnog bilježnika u obliku javnobilježničkog akta sastaviti oporuku ili ju solemnizirati kao privatnu ispravu. „Bitno je da osobe koje ne mogu ili ne znaju pisati ili čitati mogu sastaviti oporuku samo u tom obliku. Ili ako ne znaju jezik, a tada mora biti angažiran tumač. Uvijek se mora omogućiti osobi koja sastavlja oporuku da je sigurno zabilježena njegova volja. To je bit oporuke.“
Usmena oporuka
„Kada oporučitelj ne može doći ni do javnog bilježnika ili do suca, kada čovjek nema vremena jer, recimo, ima infarkt, i na brzinu želi napraviti oporuku – to su izvanredne okolnosti koje onemogućuju da se na redovan način sastavi oporuka“, objašnjava sutkinja Jelčić. „Tada oporuitelj oporuku može izjaviti usmeno pred dva poslovno sposobna svjedoka koji razumiju jezik. Ta je oporuka vremenski ograničena uz istek vremena prestanka tih izvanrednih okolnosti. Ako te izvanredne okolnosti prestanu u roku od 30 dana nakon izricanja oporuke, onda i oporuka prestaje. Svjedoci koji su nazočili oporuci ne moraju odmah otići na sud kako bi izjavili što je u oporuci, već to mogu učiniti i tijekom ostavinske rasprave.“
Kako se opoziva oporuka?
Ne postoje ograničenja oblikom. To se može učiniti pisanim opozivom u kojoj piše da se odustaje od ranije oporuke i raspolaganja imovinom kako je u njoj zapisano. Oblik ne mora biti isti obliku oporuke koja se opoziva. Dakako, može se to i prešutno učiniti pisanjem nove oporuke.
Može li nasljednik odbiti ono što mu je oporukom ostavljeno? Što je s dugovima?
„Apsolutno. Svaki nasljednik je pozvan na ostavinsku raspravu i može se odreći ostavine i statusa nasljednika. Druga je mogućnost da može ustupiti svoj nasljedni dio nekomu“. No što je s dugovima oporučitelja? „Dugovanja se prihvaćaju samo do vrijednosti dara. Svaki nasljednik koji prihvaća nasljedni dio preuzima dugove ostavitelja samo do vrijednosti svog nasljednog dijela“, objasnila nam je umirovljena sutkinja Olga Jelčić.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
