Aktivno starenje
“Došao sam na radionicu, jer se bez interneta danas više ne može!”
Pametni telefoni, tableti i računala nisu namijenjeni isključivo mladima. Kako ih koriste i zašto ih žele naučiti koristiti bolje, pitali smo polaznike digitalne radionice za umirovljenike. Razgovarali smo i s voditeljem radionice u Centru za kulturu Trešnjevaka Danijelom Bornom Fiketom.
Poznavanje suvremene tehnologije u digitalnom dobu je nužnost. Djeca i mladi više ne mogu zamisliti svijet bez pametnih telefona, no ne tako davno bilo je potpuno nezamislivo u džepu nositi uređaj koji je istovremeno telefon, fotoaparat, video kamera, računalo i još štošta. Napredak tehnologije bio je strelovit i taj se razvoj nastavlja istom, možda još i većom brzinom. Tko ne prati što se događa, začas će se naći preplavljen tehnološkim novotarijama koje malo po malo izbacuju iz upotrebe klasične načine komunikacije, bilježenja podataka, učenja, zabave…
Osobama koje su rođene puno prije tehnološkog buma, sva ta tehnologija može djelovati zastrašujuće. Zato su digitalne radionice namijenjene umirovljenicima jedan od najboljih načina da se s tehnologijom uhvatimo u koštac i učinimo je svojim saveznikom. Posjetili smo jednu takvu radionicu koju je u Centru za kulturu Trešnjevka organizirala Udruga Telecentar i porazgovarali s polaznicima.
Željko se pametnim telefonima služi već neko vrijeme: „Pametnim telefonima se služim dosta dugo i koristim puno od mogućnosti koje pružaju, no to je ponekad dosta konfuzno. Zato sam odlučio doći ovamo i pokušati nešto naučiti. Ravnam se prema onome što su me djeca naučila, ali ne razumijem baš sve stvari. Koristim se i računalom. Zapravo bio sam prisiljen naučiti, jer sam još devedesetih ostao bez posla. Nisam onda kukao nego sam išao privatno raditi gdje su tražili znanje rada na računalu i mobitelu. Sada radim s nekim društvima i udrugama gdje je najveći problem pozvati ljude na sastanak, a ovaj mobitel to omogućuje. Jednim klikom pozoveš desetak ili više ljudi na sastanak i tako štediš vrijeme. Jasno, ako i oni imaju mobitel i služe se njime. Kod starije populacije još uvijek ima puno ljudi koji ne znaju ni poruku pročitati. Koristim sve dostupno: e-mail, društvene mreže, Youtube… Facebook imam i na kućnom računalu i na pametnom telefonu. Ove radionice mi se jako sviđaju jer smo počeli od početka. Obično nemamo vremena savladati sami početak, a ni upute koje dođu s uređajem ne pročitamo do kraja. Mobitel jednostavno odmah trebaš i odmah ga koristiš. A ovdje smo počeli sistematski. Zanimaju me i neke nove aplikacije poput taksija Uber i čitav niz drugih stvari.“
foto: Silvija Novak
I Irena je došla iz sličnih pobuda: „Odlučila sam doći na radionicu upravo zbog pametnog telefona. Ima puno raznovrsnih mogućnosti i postavki, a ja ih uopće ne koristim. Najviše koristim internet na koji se spajam putem wifi-ja. Jako puno slikam i slike su mi sve na jednom mjestu, a ja bih to htjela malo razvrstati. Računala i tehnologija mi zapravo nisu totalna nepoznanica jer sam radila na računalima dok još nisam bila u penziji. No prije šest godina sam otišla u mirovinu i isključila računalo jer mi je stvarno bilo dosta. Toliko sam mailova poslala i primila, a na kraju se sad opet moram podsjećati kako to sve ide. Stvari se strašno brzo mijenjaju. Ja nikad nisam imala baš svoje računalo, kod kuće imam tablet. Društvenim mrežama se ne služim pa s prijateljima i rodbinom komuniciram putem maila i WhatsUp-a. Ove radionice mi se jako sviđaju i vrlo su korisne. Svakome bih ih preporučila. Trebalo bi biti više toga i na više mjesta, možda u svakoj općini.“
Ivan ipak najviše koristi laptop, a pametni telefon je dobio na dar od djece: „Telefon sam dobio na dar pa sam se prijavio na ovaj tečaj jer moji kod kuće baš nemaju strpljenja učiti me. Najviše me zanimaju društvene mreže, internet, e-mail i tako. Inače, mail još nisam koristio jer osobno nisam baš pristalica tih otvorenih mreža. Tu se pojavljuje i puno toga što negativno utječe na mlade ljude. Recimo, dijete od deset godina koristi društvenu mrežu, pa neki kriminalci to mogu zloupotrijebiti. S druge strane, vi svoju intimu dijelite sa svima – što ste jeli, što ste radili, sve. No pametno korištenje pametnih telefona jako je korisno pogotovo za ljude koji su u biznisu. Bez toga se danas ne može i tu nema diskusije. No djecu roditelji moraju imati pod nadzorom. Žao mi je kad vidim otuđenje mladih ljudi. Recimo, u tramvaju gledam mlade ljude, lijepe cure i dečke, ali oni svi bulje u mobitel i ne gledaju se međusobno“, pomalo zabrinuto zaključuje Ivan.
Branko upozorava na još jedan problem: „Nedavno sam bio na kolodvoru u Munchenu. Prije je tamo bilo 20 šaltera za prodaju karata, a danas nema ni jednog, jer se sve obavlja preko automata. Odaberete kamo želite ići, ubacite novac i on vam izbaci kartu. Možete kupiti i kartu online. Čovjek je danas izgubljen ako nije u tome.“
foto: Silvija Novak
Upravo na to da se sve više i više usluga seli u digitalni svijet upozorava i voditelj radionice Danijel Borna Fiket iz udruga Telecentar. „I državna uprava potencira uslugu e-Građanin. Zasad je to samo opcija, no uskoro će se sve takve usluge biti moguće obaviti samo online. Zato su ovakve naše radionice namijenjene umirovljenicima vrlo bitne.“
Čime se bavi udruga Telecentar?
„Udruga Telecentar bavi se EU projektima u kontekstu digitalne inkluzije. Primarno radimo s elementima formalnog i neformalnog obrazovanja. Uglavnom ne radimo s krajnjim korisnicima već s onima koji će s krajnjim korisnicima raditi: nastavnicima, učiteljima, mentorima. Znači svima onima koje mi zovemo e-facilitatori i koji mogu biti posrednici u međugeneracijskom učenju. Dosad smo izrealizirali deset europskih projekata. Surađujemo sa srednjim školama – evo već deset godina surađujemo sa Srednjom školom za grafiku, dizajn i medijsku produkciju (bivša grafička). Od fakulteta tu je Učiteljski fakultet, Fakultet političkih znanosti smjer novinarstva, radili smo par projekata s HTV-om i Hrvatskom turističkom zajednicom.“
Kako je došlo do organiziranja ove radionice za umirovljenike?
„Ovaj besplatni program za umirovljenike nastavlja se na projekt iz 2015. godine koji se zvao Transescouts, gdje se radilo na osposobljavanju mladih ljudi da postanu e-facilitatori tj. posrednici u međugeneracijskom učenju. Tad smo napravili kvalitetnu vezu s Učiteljskim fakultetom i učili njihove studente koji su u konačnici radili s krajnjim korisnicima, polaznicima generacije 55+.
Koje su osnovne teme koje se pokrivaju na radionicama?
„Tema tečaja su digitalne kompetencije s naglaskom na medijsko informacijskoj pismenosti. Tu bi prvi korak bio kritičko promišljanje o informacijama. Danas svi imamo pametne telefone u džepu i od nas se očekuje da neke stvari samoinicijativno naučimo. I državna aparatura sve više stvari stavlja pod prefiks “e”, a s druge strane nema strukturiranih edukacija. Za nikoga, a najmanje za starije osobe. Od nas se očekuje da postanemo aktivni građani, dio novoga, digitalnog društva – bez nekakve edukacije. Taj nedostatak edukacije nije problem samo kad su u pitanju osobe 55+, već i mladi. Mi surađujemo i sa srednjim školama i fakultetima. Tu postoji jedna velika praznina koju mi percipiramo kao problem, a ako je u pitanju problem to za nas predstavlja projekt. Pokušavamo kreirati modele koji u ovom neformalnom obrazovanju funkcioniraju i onda se daju replicirati u formalno obrazovanje.“
Kako radionice izgledaju?
„Ovaj projekt koji radimo u Centru za kulturu Trešnjevka ujedno je i pod pokroviteljstvom grada Zagreba. Ima radni naziv ‘Zlatno doba digitalizacije’. Ideja je bila u sklopu 20 školskih sati, 2 sata tjedno, s osobama 55+ poraditi na pitanjima kako efektivnije koristiti pametne telefone i tablete. Dolazi nam Božić kad mnogi stariji dobivaju što nove što stare uređaje, a članovi obitelji često nemaju ni vremena ni strpljenja objašnjavati kako se time koristiti. Ljudi tada samoinicijativno počinju učiti neke stvari, a to je malo problematično jer se u današnje vrijeme sve jako brzo mijenja. Element na koji ćemo staviti poseban naglasak unutar ovih edukacija je sigurnost distribucije podataka. Osim toga, kroz kreativni pristup, u što spadaju fotografija, video i zvuk, u prvi plan bi stavili njihovo izražavanja. Znači, da počnemo malo više koristiti te pametne telefone i tablete kao sredstvo komunikacije.“
U vašoj radionici ima svega desetak mjesta?
„Da. Ovo je tek prva godina, pilot projekt koji traje do kraja ove kalendarske godine. Ideja je oformiti jaku grupu. Nažalost, broj mjesta nam je ograničen. Naš medijski praktikum je osmišljen tako da radimo maksimalno s deset polaznika i to prvenstveno zato što radimo projektno. Kroz to učenje, isproducirat ćemo nekakav sadržaj pa je onda deset ljudi maksimum s kojim možemo raditi da bi ostvarili taj naš plan. Znači, ne radi se o tome da netko nešto priča, a oni zapisuju i tako, već odmah promjenjujemo naša znanja i rješavamo neki zadatak.“
S kojim se problemima najčešće susrećete?
„Najveći je problem što su u grupi ljudi različitih stupnjeva znanja i različitih godina. Tako imamo gospođu od 75 godina koja nikad nije otvorila mail, ali i gospođu od 65 godina koja aktivno koristi pametni telefon, snima fotografije i slično. Ono što smo mi napravili je da smo ih sve uključili u virtualnu učionicu pomoću usluge Google Classroom koju inače koristimo i kad radimo u školama i fakultetima. Nakon toga smo ih, korak po korak, naučili kako otvoriti e-mail, kako putem maila pristupiti toj učionici, kako putem te učionice instalirati određenu aplikaciju i slično. Na sljedećem satu ćemo naglasak staviti na tajnike komunikacije kroz vizualnu formu, odnosno putem fotografije. Polaznicima su dostupni laptopi u našem medijskom praktikumu kojeg smo sami opremili, ali ih potičemo i da donose svoje uređaje kojima se inače služe.“
Koje su poteškoće koje vam prijavljuju polaznici radonice?
„Osnovni problemi su, kao i drugdje, to što smo mi društvo koje ne zna postaviti pitanje ili se ljudi ne usude postaviti pitanje iz straha da ne ispadnu bedasti. Tako da naše polaznike prvo motiviramo da postave pitanje. Ta pitanja su različita: od toga kako nešto funkcionira, pa do toga što znači tipka “‘pretplata” na Youtube-u. Meni se sviđa način na koji odreagira grupa. Zato mi je važno da se fokusiramo na timski rad.
Ideja je bila kroz ovaj produkcijski dio da sve ono što su naučili na radionici, doista upotrijebe i izproduciraju neki svoj sadržaj. Onda smo, recimo, naučili što ta “pretplata” znači, da to nije klasična pretplata gdje se nešto mora platiti, nego je možda nezgrapan prijevod. Ajmo sada vidjeti možemo li mi nekome drugome objasniti što je to pretplata koristeći zvuk, fotografiju i video, odnosno producirajući neki sadržaj koji će kasnije nekome koristiti u učenju. I to je nešto što radimo u okviru ovog PBL-a, odnosno project base learninga.
Grupa nam je dosta fluidna, tako da ne mogu uvijek svi doći u dogovorenim terminu, pa smo upravo zato sve obučili da se koriste Google classroom aplikacijom. Pomoću nje mogu postaviti pitanje ili pronaći sve materijale s onog sata na kojem nisu mogli nazočiti. Dakle, sve ono što smo prošli, bit će kasnije na platformi.“