To jutro je u Gradskoj knjižnici u Zadru bilo prilično živo. Ljudi su zastajkivali pored staklenih vitrina i razgledavali ručno oslikane tanjure i vaze, kutije ukrašene decoupage tehnikom, zidne satove pa čak i nakit od kaširanog papira, vješto izvezene ukrasne jastučiće i štrikane predmete. „Kažete, to su radili umirovljenici iz Doma za starije i nemoćne?“ prokomentirala je jedna gospođa u prolazu. „Kad čovjek to vidi, dođe mu da se zapita tko je tu zapravo nemoćan!“
Otvorenje izložbe radova umirovljenika iz Doma za starije i nemoćne Zadar, održano 18. rujna 2017. bila je prilika da porazgovaramo s nekima od njih o tome kakav je doista život u domu. Anđelina, Marija, Neda, Nerima, Nada i Meri ispričale su nam svoja iskustva.
Kako ste odlučili doći živjeti u dom?
Neda: „U dom sam došla prije dva mjeseca iz razloga što sam ostala sama. Djeca žive izvan Hrvatske i nisu sa mnom, a ja se ne osjećam tako kao da bih mogla živjeti sama. Dugo sam čekala dom, čak sedam godina. Mislila sam da će i moj muž doći živjeti sa mnom, no on je u međuvremenu preminuo pa mi se ta želja nije ostvarila. Djeca su htjela da se vratim k njima, ali ja sam rekla: ‘Ne, djeco, vi imate sad i svoju djecu koju morate odgajati. Vi ćete mene posjetiti kad vi budete mogli, a ja ću vas kad ja budem mogla.’ Definitivno sam odlučila doći prošle godine. Onda sam rekla: ‘E, djeco moja, sad je to to’. Ovdje sam srela puno dragih ljudi, posebno mislim na one koji su zaposleni ovdje. Vrlo su strpljivi i jako dragi, prijatni. Stvarno sve najbolje. Ovdje sam upoznala i moju posebnu prjateljicu Nerimu, s kojom dijelim i sobu.“
Nerima: „Mislim da svatko u životu ima svog dvojnika, a ja sam svoju dvojnicu, Nedu, srela u domu. Ja sam u dom došla ove godine, a čekala sam ga pet ili šest godina. Odlučila sam doći zato da ne smetam kćeri. Ona ima i svoju obitelj, muža i djecu, i ja sam odlučila da je bolje da ja odem u dom.“
Nada: „Ja sam u dom došla prije tri godine. To je bila moja odluka. Bila sam sama jer je suprug umro, nisam htjela opteretiti djecu i odlučila sam se za dom. Isto sam dugo čekala, ali svojom krivnjom jer sam nekoliko puta odgađala dolazak ovdje.“
Meri: „Ja sam ovdje oko tri mjeseca, a čekala sam oko godinu dana i jako mi je dobro. Moji svi rade, pa je ovo bilo najbolje rješenje. Kad dođe starost, svi su sami. I ja sam bila sama u kući i zato sam došla tu.“
Anđelina: „Ja sam već pune četiri godine u domu. Došla sam ovamo jer sam ostala sama, a kako sam imala tešku osteoporozu, pala sam i više se nisam mogla dignuti. Nisam više smjela ostati sama u kući. Kad su me prvi put zvali iz doma, ja sam odbila. No onda sam pala i nakon toga odlučila doći.“
foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr
Što vas je iznenadilo kad ste došli u dom i čega ste se možda pribojavali?
Nada: „Meni je teško pao taj prijelaz iz vlastite kuće u dom. Tu je puno više ljudi pa mi je to bilo neobično. To je bilo teško. Dok se privikneš.“
Meri: „Ako si u sobi s osobom koja ti odgovara, onda je dobro, ali inače je teško. Kod nas su jednokrevetne i dvokrevetne sobe i postoji razlika u cijeni. Ali ne radi se samo o cijeni, već i o tome da soba nema dovoljno. Evo ja također čekam jednokrevetnu.“
Nerima: „Unatoč svemu, ponekad je ipak lakše kad si još s nekim u sobi. Recimo, ako si stariji pa ti netko može donijeti čašu vode. A ako si sam, a ne možeš ustati… To je teško.“
Milka: „Ja sam zadovoljna ovdje. Imam sve što mi treba. Dobro se brinu o nama i imam sve što trebam. Da živim sama, brinula bi o drvima, što ću skuhati… Ovako je puno lakše.“
Anđelina: “Kad sam prvi put došla ovamo imala sam jednu vrstu panike. Kako ću se ja uklopiti i snaći u ovoj košnici. Mislila sam da ću se ugušiti. Dvije godine sam bila u sobi zajedno s jednom gospođom, no to nije išlo. Uvijek je močila kupaonicu kad je prala, pa sam ja opet pala i slomila dva rebra. No nakon dvije godine sam dobila svoju sobu. Uvijek sam bila aktivna. Jedva sam čekala da ozdravim da mogu nešto raditi. Ja i sad volontiram u kuhinji i pomažem servirati obroke, a čak su me odabrali i u odbor za sastavljanje jelovnika. Tako da sam preaktivna. Dok mogu, hvala Bogu! Sama sebi održavam sobu i sve. Ja sam s ovim domom dobila životnu lutriju. Mogu raditi što me volja jer ne želim da mi nitko više zapovijeda.“
Neda: „Meni je bilo malo teško naviknuti se da sad imam tu jednu sobu, a kod kuće si imao čitav prostor i komfor kakav si već imao. Kad sam došla, prvo sam htjela jednokrevetnu sobu, ali nije bilo. Ponudili su mi dvokrevetnu i ja sam rekla da dolazim. Kuda ću dalje, to ću tek vidjeti. Nisam znala kako ću živjeti udaljena od djece, ali takve su bile prilike. Nije to lijepo kad morate svaki čas nekoga zvati da vam pomogne. Znate, ljudi su zauzeti sa svojim životima i ne može se sad meni netko posvetiti i voziti me ovamo ili onamo ili me voziti na hitnu. Tako da sam smatrala da će mi biti lakše u domu. S djecom se, naravno, redovito čujem. Koliko je dana u godini, toliko ja od svoje djece imam poziva. Žele znati kako sam i što radim. Znate, samoća čovjeka ubije. Sad sam mirna. Neki se boje kako će se slagati s cimericom, ali nas dvije smo se odmah dogovorile. Ono što ja ne volim da se napravi meni, to ja neću raditi ni nekom drugom. I uvijek se mora reći ‘hvala’, ‘molim’, ‘oprosti’. Meni je tu jako lijepo. Moram pohvaliti i naše osoblje. Sa starim ljudima je teško raditi, a naše drage socijalne radnice za nas uvijek imaju vremena.“
Kako izgleda vaš uobičajen dan?
Anđelina: „Dižem se u pet, pa nakon osobne higijene, odslušam vijesti na svom TV-u. Zatim siđem u restoran na doručak oko 7:45. Do 8:15 smo gotovi, pa onda idem s prijateljicama na kavu. Imam dvije krasne prijateljice, mi smo baš jako dobre. Nakon toga svaka ima svoj neki zadatak, pa se povučemo na dužnosti. Do podne radim ručni rad. Momentalno pletem nekakvu torbicu. Nakon toga idemo na račuak, poslije ručka malo proćakulamo 20 minuta i onda svaka u svoju sobu. Sreća da svaka ima svoju sobu! Onda idem malo leći, jednu uru, najviše. Onda opet radim, a ako ne radim onda rješavam križaljke, slažem pasijans i tako mi prođe vrijeme do večere. Nakon toga opet malo ćakula i doma. Gledam serije. Sad je počela neka naša serija, a volim i turske. Pitaju me zašto to gledam, ali svaka serija je zanimljiva za sebe. Hoću malo vidjeti i kako je kod njih u Turskoj. Ja sam jako znatiželjna. Sad sam se upisala i na tečaj kompjutera. Jednostavno me zanima. Imam 83 godine, ali ne stajem.“
Neda: „Ja i moja cimerica idemo skupa na obroke, skupa u sobi gledamo televiziju. Dane provodimo radeći ručni rad. Radim u našim radionicama i izrađujem stvari od papira, drveta… Što nam donesu, to radimo. Jako me to veseli.“
Marija: „Literarna grupa je svaki utorak. Dođe nam jedna djevojka pa nam čita razne pisce, a onda se diskutira o tome. No tu nas nema puno. Svaki petak je sveta misa. Pratimo i tisak, dolaze nam razna kulturno umjetnička društva. U goste nam dolaze i škole i dječji vrtići. U domu nas posjećuje liječnica. Zatim, ima tombola, pjevački zbor, društvo koje igra šah. Nije to baš tako monotono. Odemo do grada, sad su bile te glezbene večeri. Svatko ima neki hobi, pletemo, radimo u radioni. To me sve interesira i zabavno je.“
Osim novih prijateljstava, ima li i ljubavi u domu?
Milka: „Ima! Ima tih momaka i od 90 godina što traže cure!“
Anđelina: „Ima jedni što su se zaljubili i baš su pravi zaljubljeni par. Druže se, idu na kavu i u šetnju. Ljudi odmah pričaju, ali ne mora biti da su i ljubavnici. Ja sam imala jako divnog prijatelja, nakon 60 godina sam ga ovdje našla. On se rastopio kad me vidio i smatrao me za kćer. Ali zamislite, o nama su pričali da smo ljubavnici. A on mi je bio kao otac ili brat. Umro je, ima već neko vrijeme. Uvijek mu zapalim svijeću.“
Marija: „Bio je tu jedan stari i išli smo skupa na vježbe. Bio je jako star i u kolicima. I idemo mi skupa, kad on pruži ruku i pomazi me po koljenu. A ja njega – tup! – pljesnem po ruci: ‘Što radite?’ A on meni kaže: ‘Ali ja vas volim?’ Možete li to zamisliti? A ja njemu: ‘Kako volite, pa viste stari deda, a ja stara baka, kako volite? Moja je ljubav umrla i vaša je umrla i gotovo je.’ A on će opet: ‘Ali vi ste meni dragi!’ To nikad ne mogu zaboraviti. Pitao me poslije koja sam soba i došao u kolicima do nas. I vrti se, vrti po sobi i hoće me poljubiti. A ja velim: ‘Ma gotovo je, neće mene više nitko ljubiti!’ Takvo što se ne zaboravlja.
foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr
Koliko su česti konflikti u domu?
Nada: „Ima svega. Posvađaju se, ali to riješi osoblje ili čak ravnatelj. Jednom je jedan drugog optužio da mu je ukrao novac. Vidite, to se događa kad su dvoje u sobi koji se ne vole.“
Anđelina: „Događa se. Ja sam vidjela na svoje oči. Jedan je udario drugog s kamenom. Prokrvario mu arkadu. I sutradan su i jedan i drugi izletili iz doma. To je kad si u zajednici. Ja sam dvije godine bila u zajednici i nikad više. Sad ni dva mjeseca više neću biti, gotovo je s tim. Po statutu doma, morate biti četiri mjeseca s nekim pa tražiti smještaj u jednokrevetnoj sobi. Problem je što nema dovoljno soba.“
Meri: „Moja bivša cimerica se dizala u pet, a navečer bi išla leći kao kokoš – čim se smrkne. Nisam smjela imati upaljenu televiziju, ni ništa. A ona rano ujutro ruži i lupa po sobi. Gadno je to, htio bi spavati, a ne možeš.“ Što biste poručili nekome tko razmišlja o preseljenju u dom?
Nada: „Poručujemo svakome da dođe. No, mora to prvo raščistiti u svojoj glavi i reći: ‘Ja ne mogu više živjeti sam’. Mi smo svi odlučili da je to najbolje rješenje. Svatko je došao sa svojim razlogom. Onaj tko razmišlja realno i nije egoista, tome je u domu dobro i taj se snalazi. Ponekad ljudi kažu: ‘Pa i ja sam njegovala svoju baku do kraja, tako će netko i mene. Ali kako je toj baki zaista bilo, to samo Bog zna. Ako se netko kod kuće pati i čeka da mu netko donese čašu vode, onda je život u domu nešto što je prirodno i ljudski.“
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
