„Kad umrem, moje kćeri neće imati ni kune troška. Suprug i ja već godinama plaćamo Posmrtnu pripomoć, sve smo organizirali i naše mjesto nas čeka. Mi to u šali zovemo ‘vikendica’. Smrt je normalna, prirodna stvar, to svakoga čeka i to ne treba biti tabu tema“, priča nam sedamdesetogodišnja Zagrepčanka Gordana.
„Kad sam prvi put htjela o tome porazgovarati sa svojim kćerima, nisu me htjele slušati. Rekle su da što se ja zamaram takvim stvarima i da će one preuzeti brigu o svemu. Ali dobro ja znam da smrt košta. I grobno mjesto i sahrana i sve. A kad ti umre netko blizak, zadnja stvar koju trebaš je još imati stres i novčane probleme oko toga. Zato je najbolje sve pripremiti unaprijed. Kad je moja mama htjela o takvim stvarima pričati sa mnom, ni ja ju nisam htjela slušati. Ali jednom me ipak posjela za stol, rekla mi gdje što stoji, koju garderobu želi na sebi, pokazala mi sve papire, objasnila kako stoje stvari sa grobom i sve ostalo. Nakon što smo taj razgovor obavile, ona je sretno živjela još 16 godina, a kad je umrla, sve je bilo sređeno“, prisjeća se Gordana.
„Posmrtnu pripomoć plaćamo više od 20 godina i mi smo svoje otplatili. Imamo grob na Markovom polju, a u sve to je uključena i sahrana. Poslije mi je muž rekao da nismo trebali to sve plaćati jer zapravo imamo grobna mjesta u Slavoniji odakle smo rodom, ali ja bih željela biti pokopana u Zagrebu gdje žive moje kćeri tako da mogu doći na grob kad god žele, a ne da moraju putovati. Ma zapravo, najvažnije mi je da mi sad dođu i da se sad družimo, a poslije će mi ionako biti svejedno“, kaže Gordana.
„O svojoj smrti počela sam razmišljati nakon što mi je umrla mama. Prvo sam mislila novac štedjeti što se kaže ‘u čarapi’, ali onda je u firmu došao predstavnik Posmrtne pripomoći i tad sam počela uplaćivati. Već smo sve otplatili i oko sahrane neće biti nikakve brige. Nije da nam se ikuda žuri, ali na takve stvari treba misliti unaprijed. Uvijek je tužno kad ti bilo tko umre, ali kad djeca sahranjuju starije roditelje, to je prirodno. No kad roditelji sahranjuju djecu, to je strahota. A ovo je normalno i tu nema drame“, trezveno objašnjaga Gordana.
Pokušamo li, jednako tako trezveno i hladne glave, pobrojati sve stavke koje čine jednu sahranu, možemo nabrojati sljedeće: ukopno mjesto, lijes, limeni lijes, prijevoz pokojnika, troškovi sprovoda, križ, svećenik (ovo dvoje ako je pokojnik bio vjernik), klapa ili limena glazba, izrada spomenika ili upis pokojnika na grobnu ploču, oglas u novinama i karmine.
Najskuplji sprovodi su oni u Zagrebu gdje najosnovnija varijanta sprovoda košta desetak tisuća kuna. U tu cijenu uključeno je, više-manje, sve od navedenog. Sve – osim najskuplje stavke, a to je grobno mjesto. U nastavku donosimo cijene.
Mirogoj, foto: Mojevrijeme.com
Grobovi su vrijedne nekretnine
Ako nemate vlastito grobno mjesto, najskuplje će vas doći ako poželite biti sahranjeni na zagrebačkom groblju Mirogoj gdje se cijene kreću od 12 do 60 tisuća kuna, ovisno o kakvom tipu groba se radi, koliko u njemu ima ukopnih mjesta te gdje se nalazi. Što je mjesto bliže arkadama, bit će skuplje, pa se tako u oglasniku može naći i „ekskluzivna betonirana grobnica za šest ukopnih mjesta“, tik iza crkve Krista Kralja za čak 850 tisuća kuna. Drugo zagrebačko groblje, Miroševac, dosta je povoljnije i cijene se kreću od sedam do pedeset tisuća kuna. Najjeftinije je na Markovom polju gdje grobna mjesta koštaju od dvije tisuće kuna naviše.
Troškovi su nešto niži ako se radi o kremiranju i grobnom mjestu za polaganje urni. Cijena grobnog mjesta za urne (kazete) na zagrebačkom Mirogoju je od sedam do deset tisuća kuna, no urne se češće polažu u obiteljski grob ili grobnicu.
No poželite li, kao u američkim filmovima, da vaš pepeo bude prosut s vrha brda ili u more, valja zatražiti odobrenje tijela jedinice lokalne samouprave nadležnog za komunalne poslove, uz prethodno mišljenje tijela jedinice lokalne samouprave nadležne za poslove zdravstva. Pepeo se može prosuti i na Sunčanu poljanu, posebno određeno mjesto na zagrebačkom Mirogoju, tik uz krematorij, zasađeno ružama. Djelatnici groblja mogu dio pepela spremiti u poseban mali spremnik koji nasljednici mogu ponijeti sa sobom.
Važno je razlikovati korisnika nekog groba ili grobnice i onoga koji ima pravo ukopa. Naime, korisnik groba je pravi vlasnik i donosi sve odluke poput one o uređenju groba i spomenika, ali i ustupanja groba ili davanja prava ukopa. Oglasi u kojima se ustupa grobno mjesto u vrijeme ekonomske krize postali su nešto češći, a raspon cijena se kreće od par tisuća kuna do par desetaka tisuća eura, ovisno o tome kakav je grob i gdje se nalazi. Da su grobovi vrijedna nekretnina, svjedoči i slučaj iz 2014. godine o kojem su pisali mediji, kad je na Mirogoju, između reda grobnica za urne i klasičnih grobnica, otkriveno više od četrdeset ilegalno sagrađenih grobnica za urne koje su se u oglasniku prodavale za nekoliko desetaka tisuća kuna.
foto: brownpau@Flickr
Lijesovi: Od skromnosti do luksuza
Lijesovi su posebna priča i posebna, ponekad i vrlo visoka, stavka u troškovniku jednog pogreba. Cijene se kreću od tisuću i petsto kuna za najjednostavnije modele, do dvadeset tisuća kuna za luksuzne lakirane sarkofage s unutrašnjošću ispunjenom svilom ili satenom. Lijesovi za kremiranje su nešto jednostavniji i jeftiniji te nisu premazani nikakvim kemijskim sredstvima i nemaju metalnih dijelova kako bi sam proces kremiranja bio ekološki prihvatljiv.
Što se pak tiče cvijeća na sahrani, manji vijenci i aranžmani mogu se naći i po cijeni od sto pedeset i dvjesto kuna, dok veliki aranžmani mogu doseći cijenu i od dvije tisuće kuna. Prosipanje latica ruža košta otprilike dvjesto kuna. Najčešće cvijeće na sprovodima su ruže koje se upotrebljavaju bez obzira na spol i dob pokojnika, a nakon njih, orhideja, kala, anturij, ljiljan i gerber. Cvijeće donosi i sva ožalošćena rodbina i prijatelji koji nazoče sahrani, no sve češće se događa da umjesto cvjetnih aranžmana obitelji predaju novac imajući na umu upravo visoku cijenu sahrane. Također, i sama obitelj može zamoliti sve nazočne da umjesto da kupuju cvjetne aranžmane, novac daruju za neku plemenitu svrhu ili humanitarnoj organizaciji po izboru samog pokojnika.
Dodatne usluge
Ako je pokojnik bio vjernik, na posljednje počivalište ispratit će ga svećenik. Tu uslugu crkva naplaćuje oko tristo kuna, a misa zadušnica je dodatnih pedeset kuna. Što se pak glazbe tiče, najčešća je limena glazba, pjevački ansambli, truba ili gudački kvartet. Po želji, može se organizirati ispraćaj uz glasovir, harfu, čak i tamburaški sastav. Obitelji sve češće odlučuju na sprovodu jednostavno pustiti CD s omiljenom pokojnikovom glazbom, no za sam ispraćaj ipak će najčešće unajmiti i limenu glazbu ili samo trubača. S obzirom na to o kakvoj se glazbi radi, cijena se kreće od petsto do dvije i pol tisuće kuna. Sve više ljudi na sprovodu želi i dalmatinsku klapu, a taj je trend postao posebno popularan nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana na čijem je sprovodu nastupila klapa Cambi.
Agencije nude i razne posebne usluge poput pisanja posmrtnog govora, odnosno nekrologa. Za nekoliko stotina kuna, obitelj koja nije vična pisanju govora, može za svojeg pokojnika naručiti profesionalnog pisca koji će sastaviti govor prema njihovim uputstvima. Ako želi, obitelj može unajmiti i profesionalnog govornika ili spikera da govor pročita pred ožalošćenom rodbinom i prijateljima.
Iako to do sad nije bio običaj, mnogi se sve češće odlučuju unajmiti i profesionalnog fotografa da ovjekovječi tužan skup. Među dodatne usluge koje bi netko mogao poželjeti spada i puštanje golubice koja simbolizira odlazak duše na nebo.
U našem narodu postoji običaj karmina ili podušja, obredne gozbe za pokojnika koja se prije obično održavala u kući pokojnika. Hrana za karmine tradicionalno je bila pripremana u samom domu, no danas se sve više ljudi odlučuje na odlazak u restoran ili catering. Mnogi restorani nude i posebne menije za karmine, a obitelj se nerijetko odlučuje upravo za omiljeno jelo pokojnika.
S obzirom na sve navedeno, smrt je prilično skupa, stoga i ne čudi da sve više ljudi, na ovaj ili onaj način, štedi za svoj posljednji ispraćaj.
