Kada na proljeće otplatimo automobil, razmišljati ćemo o vikendici koju ćemo sagraditi sin i ja zajedno pa ćemo barem dva puta mjesečno otići u prirodu, ispričala je glava četveročlane obitelji daleke 1977. godine za Vem. Riječ je o jednoj od tisuću obitelji koje čine službeni reprezentativni uzorak jugoslavenske statistike. Tekst prenosimo u cijelosti.
—
Urednik “Oslobođenja” Aco Štaka htio je da mu za novogodišnji broj napravim razgovor sa jednom od porodica koje statistici služe kao obrazac u računanju jugoslovenskih prosječnih primanja i rashoda. Na svom spisku takvih četvoročlanih porodica Statistika ima 1004, koje žive u 50 jugoslovenskih gradova.
Ja sam pokucao po Štakinom zadatku, na jedna vrata koji dan uoči novogodišnjeg “urnebesa” i primljen sam ne prosječno statistički nego domaćinski. Razgovarali smo o svemu i svačemu; otvorili su mi cijelo porodično knjigovodstvo, ali su zamolili da ostanu za javnost onako kako ih statistika krsti – “prosječna jugoslovenska četvoročlana porodica”.
“Eto”, veli mi domaćin poslije treće čašice prepečenice i bogate meze sastavljene od suve pečenice, kobasice i kiselih, domaćih krastavaca: “Za ovaj novogodišnji i praznik Republike ja i moja porodica, sa gostima, za te dvije trpeze pojedemo jedan, nov-novcijat frižider od 180 litara. Naime, potrošimo toliko para za pečenice, mezu, slatkiše i piće, odnosno dekoraciju, da bismo mogli da kupimo taj frižider.”
“Ma ja, imam frižider i ne treba mi drugi, ali”, nastavlja moj sagovornik: “Hoću da ti kažem kakva su današnja vremena. Nekad sam ja za taj frižider morao da radim šest mjeseci, a danas ga mogu kupiti za jednu platu. Za auto, ovaj stojadin, nekada sam mogao da odvojim 50, a sada mogu da ga imam za 15 mojih plata. Ja sam, međutim, sačekivao nekada još jednu četvoročlanu porodicu na propisan, pristojan ručak sa pet hiljada starih a danas mi za to treba najmanje 200 novih dinara. Odoše u nepovrat vremena kada sam jagnjetinu jeo za 900 starih dinara kilogram, bijeli sir za 500, a kajmak za hiljadu starih dinara kilo. Ali, dođoše, eto, nova vremena u kojima ja za moju platu mogu da kupim sve što mi treba od glave do pete od odjeće, a nekad nisam mogao jedan zimski kaput da kupim, od onog ‘grombi’ štofa koji je tada bio u modi.”
I tako, priči ne bi bilo kraja da ja ne upitah domaćicu da bude “konkretna”. Upitah je koliko njoj treba da odvoji za hranu dnevno, pa da se u kući jedu normalna tri obroka, djeca i užinu, da se pije kafa i ujutru, i kafa i rakijica poslije podne i uveče. I ona napravi računicu po kojoj za običan radni dan za sve to se troši 80 do 90 dinara, a nedjeljom i subotom 110 do 120.
Kad se u ovoj kući piruje…
Bio je utorak, tri dana prije početka Nove godine, i domaćica nam izračuna šta je za taj dan uzela ne računajući bakaluk (zejtin, brašno, šećer, kafu). Kupila je 450 grama mljevenog mesa, kilogram makarona, jednu paklicu parmezan sira, pola kilograma luka, kilogram krompira, tri para viršli, litar mlijeka, četvoro jaja i kilogram jabuka.
A jelovnik je bio: ujutro domaće slatko sa vodom, bijela kafa i rovita jaja za djecu. Za ručak je bila paštašuta (italijanski makaroni sa saftom i mljevenim mesom), salata od kiselog kupusa iz domaće kace, i voće, a za večeru viršle ili jaja pržena i krofne, odnosno jabuke!
Pošto muž ima topli obrok u fabrici, a djeca užinu u školi, to je nešto od ovog spremljenog i kupljenog ostalo i za sljedeći dan kao dodatak onome što će se sutra kuvati.
Zagreb (foto: igoyugo.tumblr.com)
Ja vam neću dužiti više, samo da napomenem, da ova četvoročlana porodica ima mjesečno primanja oko 6.200 novih dinara, da stanuje u dvosobnom komfornom i potpuno namještenom stanu, da djeca idu u školu, tata sa drugarima ponekad svrati na ljutu, da subotom i nedjeljom voze jedan stari NS princ 1000 od 1965. godine, kojeg će uskoro zamijeniti stojadin, jer su obezbijedili učešće za kredit.
I da se u ovoj kući slavi svaka subota i nedjelja bogatijim ručkom i večerom, da se piruje za dva dječija rođendana, Prvi maj, 29. novembar i za Novu godinu.
I da ćete ih iznenaditi samo ponekad, pa u frižideru neće biti suvomesnatih proizvoda, ali biće jaja, mlijeka i parče sira, a u špajzu ajvara, kiselog kupusa i bar pet-šest tegli kiselih krastavaca ili paradajza, odnosno domaćeg slatka.
“Da ne lažem”, veli domaćica pošto mi je objelodanila sve stavke svog porodičnog knjigovođstva: “I meni su januar, maj i decembar najduži mjeseci u godini, jer se za praznik Republike, Prvi maj i Novu godinu troši nemilice. Ali zato naiđu mjeseci voća i povrća, odnosno jeftine zelene pijace pa se to jedno s drugim prebije.
“Kada otplatimo kola, koja ćemo ako mnogo ne poskupe na kredit kupiti do proljeća, počećemo razmišljati i o vikendici”, veli domaćin. “Ima jedan moj drugar, takođe bravar-alataničar, parcelu jedno 15 kilometara od grada i valjda ćemo moći nešto krova da sastavimo od kakvih dasaka i balvana, tako da se može ljeti i u ranu jesen i proljeće bar svaki drugi vikend noćiti u prirodi. Sin mi raste a ja, pogledajte me, još bih mogao jedno radno vrijeme da odradim dnevno, i mi ćemo to sami, onako kako umijemo i mognemo da izgradimo, ako nas na neke “vijuge” ne budu natjerali urbanisti.”
A za Novu godinu…
Eto, takva nam je računica prosječne četveročlane jugoslovenske porodice, koja je, kao i većina naših porodica, novogodišnje praznike dočekala u svom domu, ispred malog ekrana i bogate sofre.
Za tu sofru, kako nam je u povjerenju rekla domaćice prije Nove godine, spremljena su četiri kg telećeg pečenja, sarma od kiselog kupusa, kilogram i po suhomesnatih proizvoda, torta, pita sa mesom i sirnica, 10 flaša piva, četiri litra crnog i dva bijelog domaćeg vina, a od ranije je bilo rakije i vinjaka. Kćerka je za poklon dobila vezenu bluzu, a sin jednu vindjaknu.
Je li sve to pojedeno i popijeno, je li bilo sve u rahatluku i veselju, ne znam, ali kada sam ih napuštao bio sam ubijeđen da se u ovoj domaćinskoj kući domaćinski i živi i slavi.
/autor: Slavko Stanić / Ven, siječanj 1977. / Yugopapir /
