Slučaj obiteljskog nasilja u kojem je dvadesetogodišnja unuka iz Splita prebila svoju osamdesetogodišnju baku, sablaznio je hrvatsku javnost. Naime, krajem 2015. godine unuka je baki nanijela teške tjelesne ozljede nakon svađe zbog psa. Djevojka je baku pitala gdje je pas i zašto je dopustila da pobjegne, a nakon što starica nije znala odgovoriti, unuka ju je nekoliko puta udarila šakom u lijevu stranu prsa, a nakon što je ova pala na pod, još nekoliko puta nogom u trbuh pri čemu su baki pukla dva rebra.
Da ovo nije prvi slučaj fizičkog nasilja unuke nad bakom, otkrila je poslije obiteljska liječnica kojoj je starica došla na pregled desetak dana nakon incidenta. Kako je baka poslije ispričala, psihičko i fizičko maltretiranje unuke s kojom dijeli kućanstvo traje već neko vrijeme, unuka puno pije i obračuni su česti. Ovaj slučaj ponovno je dospio na stranice crne kronike jer je prije nekoliko dana Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podnijelo kaznenu prijavu protiv unuke kojoj zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda prijeti od jedne do deset godina zatvora.
Kad je riječ o obiteljskom nasilju, starije osobe su posebno ranjiva kategorija. Pretpostavlja se da je čak četiri do šest posto starijih osoba iskusilo neku vrstu zlostavljanja, no taj je broj po svoj prilici i puno veći jer je ovaj oblik nasilja ujedno i najrjeđe prijavljivan te najmanje istraživan. Zašto je to tako pitali smo s Filipu Blažon Šumečki, stručnu suradnicu iz Centra za pomoć u kući Međimurske županije.
„Nasilje nad starijim osobama je jedna od vrsta nasilja koja se najrjeđe prijavljuje jer je to nasilje koje se obično događa u obitelji i popraćeno je velikim osjećajem srama. Obično sin ili kćer vrše nasilje i onda starije osobe osjećaju nekakvu suodgovornost u tome, misle da tu djecu nisu dobro odgojili ili osjećaju da je to njihov osobni problem i da tako nešto ne treba prijavljivati. To neprijavljivanje je i inače problem i kod drugih vrsta nasilja, no kod nasilja nad starijima to je baš jako izraženo jer je specifično da ih se često izolira, ne samo od prijatelja već i fizički tako da im se zabrani izlazak iz kuće ili sobe. Takvim je osobama jako teško pomoći jer je njima jako teško pomoć uopće i tražiti. Starije osobe često nemaju mobitel pa ne mogu telefonom zvati pomoć.”
Nasilje nad starim osobama je lakše sakriti?
Kad se radi o nasilju nad djecom, to dijete ipak mora izlaziti iz kuće i ići u školu gdje će biti u kontaktu s učiteljima i stručnjacima koji kod djeteta mogu primijetiti neke simptome nasilja. I kad se radi o nasilju nad ženama mlađe dobi, i žena također mora izlaziti iz kuće, pa se lakše primijeti ako nešto nije u redu. Međutim, kod starijih osoba uopće se ne smatra neobičnim ako osoba nije dugo izašla iz kuće. Nije čudno ako svoju stariju susjedu niste vidjeli po par dana ili tjedana i nitko neće pomisliti da nešto ne valja jer ona je stara, možda se teško kreće, a u kući je zbrinuta i ništa joj ne fali. I to je jedan od razloga zašto se nasilje nad starijima tako rijetko prijavljuje. Kad se nasilje i prijavi, obično se radi o težim oblicima fizičkog nasilja radi kojih je bila potrebna medicinska skrb.
Nasilje nije uvijek samo fizičko, zar ne?
Nije. Nasilje uvijek ima više stupnjeva. Prvo dolazi to izoliranje, a kasnije i ostali oblici nasilja poput psihičkog i verbalnog maltretiranja koji su i najčešći. Nakon toga dolazi i fizičko zlostavljanje i tu ima svašta. Također, za nasilje nad starijima karakteristično je i ekonomsko nasilje kad se osobama ne daje njihova mirovina i kad ih se sprečava da budu samostalni. Dakako, ponekad se događa da starija osoba doista više nije sposobna upravljati svojim financijama u smislu da nije pokretna pa ne može ići u banku ili nešto slično. Onda te poslove mora obavljati dijete i ima punomoć za račun, no zna se dogoditi da tu bude zloupotrebe.
Filipa Blažon-Šumečki (foto: privatni album)
Bilo je govora o tome da će se zanemarivanje starijih roditelja kažnjavati novčanom kaznom. Što mislite, hoće li to pomoći?
Mislim da je najvažnije ljude obrazovati i educirati o tome što je sve nasilje. Često se događa da djeca ne smatraju da su nasilna prema svojim roditeljima. Na primjer, zna se reći da je „sa starijima kao i s djecom“ pa se prema njima mora tako i ponašati, da oni ne mogu odlučivati za sebe i da se moraju donositi odluke umjesto njih. No to uopće nije točno ako se ne radi o osobi sa smanjenom radnom sposobnošću ili nekom psihičkom bolešću. Ali u 99 posto slučajeva govorimo o starijima koji su sposobni sami odlučivati i koji su čitav život bili u poziciji da odlučuju ali naprosto imaju drugačiji pogled na neke stvari od svoje djece i sad više nisu u poziciji moći. To znači da su slabije pokretljivosti, ili imaju jako male mirovine.
Vi morate znati da ima jako puno starijih žena koje nemaju nikakvu mirovinu jer nikad nisu bile u radnom odnosu. Radile su u polju i bavile se kućanstvom i sad nemaju nikakva primanja. One apsolutno ovise o svojoj djeci i nemaju nikakve mogućnosti da se izvuku van iz te situacije i da budu samostalne. S druge strane, i oni koji imaju mirovine, od tih mirovina ne mogu normalno živjeti jer su preniske. I sad dolazimo do jednog trenda da su starije osobe kompletno ekonomski ovisne o nekom drugom, najčešće o svojoj djeci. Druga važna stvar za spomenuti je i ta da živimo u ekonomski teškim vremenima pa često i ta djeca jedva krpaju kraj s krajem, a još moraju skrbiti i za stare roditelje. I tu onda dolazi do zanemarivanja koje vrlo često uopće nije svjesno ili namjerno. Zato kažem da je važna edukacija, a ne represija. Samim time što ćete vi nekoga kazniti za zanemarivanje roditelja, vi niste ni izbliza riješili problem. Tako nećete zaštititi neku sljedeću osobu od nasilja.
Koje je onda rješenje?
Kad ovakvih osjetljivih stvari treba se voditi zdravom logikom koja kaže da ako vi imate dobre odnose i dobro komunikaciju s djecom, sve će biti u redu. A ako nemate, onda nijedna kazna neće pomoći. Ponekad ljudi kažu svojoj staroj baki „a što tebe zanima koliko imaš novaca na računu kad ti mi dajemo jesti i piti i ništa ti ne fali?“. Ali pokušajte se staviti u njenu poziciju. Kako biste se vi osjećali da vam netko tako nešto kaže? Imate pravo znati kakvo je stanje na vašem računu jer ste odrasla osoba i niste malo dijete. Edukacija može puno pomoći da ljudi uvide kako je toj drugoj osobi i da osvijeste da to što rade nije dobro.
Kako ljudi reagiraju kad ih se suoči s time da nekoga zapravo, možda i nesvjesno, zlostavljaju?
Ne bih to postavila na taj način jer ako ti netko kaže da si zlostavljač, nemoguće je izbjeći emotivnu reakciju. To je jako teška riječ i ako se to postavi tako, napravit će se kontraefekt. Zato nikad ljudima ne kažem „vi zlostavljate svoje roditelje“ već im pokušavam pomoći da shvate zašto njihovo ponašanje nije u redu. Ljudi doista najčešće nisu svjesni toga. Kad se radi o nekim ranijim, blažim oblicima zlostavljanja, ta edukacija je vrlo važna jer ona pomaže ljudima da osvijeste kakav utjecaj ima njihovo ponašanje. No, kod težih oblika zlostavljanja potrebna je terapija.
Tko provodi edukacije i kako ljude privoliti da idu na edukacije?
Ljude je doista teško privoliti da počnu razmišljati o takvim stvarima, pogotovo kad su sa svih strana bombardirani raznim drugim sadržajima. Nama tu puno pomažu javne kampanje poput ove koju smo mi imali u Međimurskoj županiji „Zaustavimo nasilje nad starijim osobama“ u sklopu koje je snimljen i video, zatim gostovanje na TV-u i slično. Baš TV ima jako velik doseg kod starije populacije, pogotovo regionalne televizije i jutarnji termini kad su oni možda sami doma. Kad se radi o djeci, to je također važna uloga medija, no neki drugi termini i nacionalne televizije. Također, i centri za socijalnu skrb nude mogućnost razgovora o problemima koji možda postoje. No to je onda kad ste već primijetili da nešto nije u redu. To se ne događa često jer postoji stigma oko dolaska na takvo savjetovanje. Zato imamo i info telefon jer puno je lakše nazvati nego fizički doći.
Naš broj je 099/6379088 i otvoren je svake srijede, no on je zapravo samo za područje naše, Međimurske županije. Znam da još ima sos telefon za područje Rijeke, Zagreba i nešto po Dalmaciji. No ne postoji SOS telefon na nacionalnoj razini. Taj sos telefon trebao bi biti dostupan 24 sata dnevno. Moramo uzeti u obzir da se većina starijih ipak ne služi internetom, pa i one informacije koje su javno dostupne na internetu, njima nisu dostupne uopće. Zato su ti SOS i info telefoni jako važni. Također, moramo uzeti u obzir i da je potrebno par godina da se glas o postojanju takve sos linije proširi među ljudima.
Nasilje nije privatna stvar.
Najbolji put ka rješavanju problema zlostavljanja je da ljudi prestanu zatvarati oči i reagiraju kad primijete da nešto nije u redu. Kod nas je još uvijek jako zastupljeno mišljenje da je obiteljsko nasilje njihova privatna stvar i da nasilje koje nije fizičko ni ne treba prijavljivati. Odgovornost svakoga od nas je da pokuša spriječiti nasilje u bilo kojem obliku. Naravno, to ne znači zvati policiju čim čujete da susjedi malo žustrije raspravljaju, ali da probate komunicirati s osobom za čije ponašanje mislite da nije adekvatno. Ako vidite da nešto ne valja, razgovarajte s tom osobom. Možda netko jedva čeka da ga pitate kakav mu je bio dan. Nekome je dovoljno samo da se ima kome požaliti.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.
