Svi želimo znati kako će izgledati naš sprovod

Ali rijetkima to pođe za rukom, zar ne? Željeli bismo znati tko će se pojaviti, tko će plakati i što će nam reći u posljednjem pozdravu. Možda bismo najviše željeli znati po čemu će nas pamtiti i kojih anegdota će se prisjetiti. Sahrane, na neki način pokazuju što je zajednica mislila o preminulom, a svi želimo da o nama misle sve najbolje.

Australska profesorica Karen Menzies jedna je od onih koja je vidjela barem dio svojeg sprovoda – bdijenje. Suočena s teškom plućnom bolešću završila je u bolnici, a liječnici su je stavili na vrlo visoke doze toksičnih antibiotika. Nije mogla hodati, nije se mogla pokrenuti, trpjela je užasne bolove. Nakon svega, terapija je prekinuta i ostalo joj je svega nekoliko mjeseci života.

„Ideja umiranja i smrtnosti me je okupirala“, kaže Karen za The Daily Telegraph i dodaje da je razmišljala o tome kako bi se njeni prijatelji trebali okupiti na nekom izletu kako bi se prisjetili njenog života. Nešto poput filma Big Chill u kojem skupina prijatelja sa fakulteta organizira ponovno okupljanje nakon smrti kolege. „Kako bi bilo tužno da to propustim!“ pomislila je. I zato je odlučila okupiti svojih 13 prijatelja kako bi zajedno s njima održala vlastito bdijenje.

„Često ne znate koliko značite ljudima, ali odgovorili su entuzijastično. Bili su spremni platiti svoj dio u tom izletu“, dodaje Karen. Umjesto da leži u krevetu i čeka smrt, organizirala je okupljanje i Harvey Baru. „Platili smo toliko puno za ovo bdijenje, a još si živa, govorili su mi. Puno smo se smijali. Crni humor je ponekad jedini način da izdržiš stvarnost“, ispričala je Karen – i ostala živa.

Bdijenje je ipak organizirano prerano. „Srećom, zdravlje mi se poboljšalo. Zapravo, odlično sam. Ali nitko od nas ne zna što mu donosi sutra, zar ne? Barem znam da sam ljudima koji su mi važni rekla što sam im željela reći. A oni su mi imali priliku pokazati koliko sam voljena.“

Karen Menzies (foto: ABC local)