Danica Milažar: Moj život s Edeom, psom vodičem

„Kad je Edea prvi put ušla u našu kuću, odmah je potrčala prema mome sinu koji je sjedio na kauču. Prednjim šapicama popela se na kauč i pogledala ga. Odmah smo znali da je to to! To je bila ljubav na prvi pogled“, započinje priču o svojem prvom psu vodiču, bijeloj labradorici Edei, Danica Milažar.

Iz rodnog Novog Marofa u Zagreb se doselila prije kojih petnaestak godina i zaposlila kao fizioterapeut. Od rođenja je slabovidna, no vid joj se dodatno počeo pogoršavati krajem devedesetih.

„Nisam potpuno slijepa, nije mi mrak“, govori nam. „Ali ne vidim neke fine detalje i boje. Zapravo, vidim boje onih predmeta za koje otprije znam koje su boje. No vidim li neki predmet po prvi put, ne mogu mu odrediti boju.“

Pogoršanje vida za Danicu je, naravno, bilo vrlo stresno. Iznenada joj je kretanje postalo vrlo ograničeno i bojala se sama se upustiti u gust zagrebački promet. Iako kaže da je po Zagrebu kretanje slijepim osobama ipak malo lakše nego u malom mjestu poput Novog Marofa – jer su ceste i pješački prijelazi bolje označeni i uvijek ima ljudi koje se može zamoliti za pomoć – kretanje gradom može biti vrlo opasno. Naime, slijepi se orijentiraju po zvuku, opipu i mirisu, pa ako se, primjerice, na cesti izvode neki radovi, buka radova na cesti može zamaskirati uobičajene zvukove te tako otežati orijentaciju. Također, velik su problem nepropisno parkirana vozila, dostavna vozila i slične prepreke na cesti. Kad je shvatila da se skoro više uopće ne može samostalno kretati, odlučila je nabaviti psa vodiča.

„Moj sin, koji je išao u šesti razred, jako je želio psa. Uvijek se po povratku iz škole igrao s jednim psom, pa je to sad bila prilika da nabavim psa i njemu i sebi. Osim toga, željela sam ga rasteretiti, da se ne mora stalno brinuti o meni i ići sa mnom u trgovinu, čitati mi cijene i paziti na mene. U vrijeme kad bi se trebao igrati, on je morao ići sa mnom i voditi me okolo. Ja to nisam željela“, priča Danica.

Edea i Danica na Interliberu (foto: Centar za rehabilitaciju Silver)

Pas otvara čitavi svijet

„I jedna moja prijateljica koja je slijepa od djetinjstva, također je imala psa. Niti ona niti ja nikad se nismo dobro osjećale s bijelim štapom. Naime, ljudi poput mene koji još nešto malo vide, uvijek se više oslanjaju na vid, a ne na štap. Sa štapom se nikad nisam osjećala ugodno i sigurno. Kad je ta prijateljica nabavila psa, rekla mi je da joj se otvorio čitav svijet, da joj je super i da s njim ide u trgovinu, mesnicu, banku… Kad imate psa, vi komunicirate s čitavim svijetom i svi su uz vas. A kad idete sa štapom, svi se miču da vas propuste i da ih ne udarite. I mi to kužimo! Ljudi i tada hoće pomoći, ne kažem, ali drugačije je sa psom. S njim nikad niste sami i ljudi vam češće prilaze. Psa svatko voli.“

U Daničinom domu su dva psa: desetogodišnja veteranka, bijela labradorica Edea i njezina mlada zamjena, crni labrador Iwo. Oba su došla iz Centra za rehabilitaciju Silver koji se bavi odgojem i treniranjem pasa vodiča, pomagača i terapeutskih pasa.  Danica s posebnom radošću opisuje prvi susret s Edeom: „Kad je trenerica dovela Edeu, ona je odmah dotrčala u kuću do mojeg sina koji je sjedio na kauču. Prednjim je šapicama skočila na kauč i to je bilo to! Taj pogled! To je bila ljubav. Pošnjofala je sve oko sebe i mi smo se odmah zaljubili.“

Nisu odmah na početku bili sigurni da će Edea doista pripasti njima, no tome su se nadali. Pred jedan Božić, trenerica je doista dovela Edeu i trening je mogao početi. „Edea je u početku vrlo brzo hodala i jedva sam ju pratila. Ja sam se do tada već bila prilično usporila, nisam bila sigurna. No Edea je postavila svoj tempo, ja sam ju pratila i strah je s vremenom nestao. Edea je bila gazda, a ne ja. Ona je mene vodila i kao da mi je rekla: ‘Ja sad tebe vodim, a ti si misli što hoćeš!’ U početku sam ju željela u par navrata korigirati, no uvijek bi ispalo da je ona bila u pravu, a da ja nisam dobro postupila. No kasnije sam joj se u potpunosti predala i sve je bilo u redu. Svaku problematičnu situaciju znala bi dobro riješiti“, hvali naša sugovornica svoju mezimicu.

Psi žive od naše ljubavi

Edea uvijek zna točno stati kod prednjih vrata tramvaja pa čak i ako tramvaj nije stao točno na stajalištu. I kad je mrak, zima, magla, poledica, Edea točno zna najbolji put do kuće. Gospođa Danica sve se više opuštala, A Edea je to znala i osjetila da je početni strah zamijenilo zadovoljstvo. Nije bilo bojazni hoće li biti neke prepreke na putu – Edea je vodila, a gospođa Danica samo osluškivala promet, Edea je prilazila ljudima kad je trebalo nešto pitati. Njih su dvije razvile neki svoj zajednički jezik i vrlo se dobro razumjele. Danica se ponovno mogla sigurno kretati gradom, a Edei je ta Daničina sreća bila najveća nagrada.

„Psi žive za to da nama ugode. Oni žive od naše ljubavi i dvije šalice hrane. Vesele se svemu čemu se mi veselimo“, kaže Danica.

Školovanje psa vodiča traje osam mjeseci i obuhvaća vježbe poslušnosti, te markiranje rubnika, stepenica, pronalaženje pješačkih prijelaza, autobusnih i tramvajskih stanica i slično. Pas kreće u program nakon što je godinu dana proveo u obitelji socijalizatora, tj.volontera koju su ga privremeno udomili i naučili prvim osnovnim pravilima ponašanja. Kad je prošao socijalizaciju i obuku, pas zajedno sa svojim novim vlasnikom prolazi i zajednički trening u trajanju od šest tjedana.

Edea i Danica u početku su šetale kvartom, odnosno teritorijem kojeg Danica dobro poznaje. Edea je isprva bila vrlo plaha i bojala se glasnih zvukova, no poslije se naviknula na novo okruženje. Kad su dobro savladale poznate staze, Danica je poželjela ići u Maksimir.

„To mi je bila velika želja, no ja se nisam znala kretati po Maksimiru. Samo sam znala ulazna vrata i to je sve. Kad sam s Edeom prvi put došla u park, bio je snijeg što mi je olakšavalo kretanje jer razaznajem crno i bijelo. Išle smo polako, do kraja aleje i natrag. Ljudi su nam prilazili i pozdravljali nas. Drugi put smo se odvažile ići još dalje, a sljedeći put sve do vidikovca, pa i dalje kroz park. Počela sam Edeu malo po malo puštati s vodilice i ona bi mi se na poziv odmah vratila. Izgradile smo povjerenje. Znale smo tako šetati, ja uz rub, a ona po sredini puta, no kad god bi ju pozvala, prišla bi mi bliže da mi dade do znanja da je ovdje za mene. Uglavnom, sve je radila baš onako kako smo učili. Ona će sama odrediti kojim je putem najbolje ići kući i hoće li, recimo, odmah skrenuti desno, ili ići još malo ravno pa skrenuti u iduću ulicu. Nakon Maksimira, išle smo same i u pekaru. Tamo smo išle i s trenericom, no ovo je bilo prvi put da idemo same. Ona zna da će u pekari uvijek nešto dobiti. Uvijek podijelimo neko pecivo ili tako nešto, a u trgovini je cure već poznaju i uvijek ispod pulta imaju nešto za nju.“

Pas vodič na obuci (foto: Centar za rehabilitaciju Silver)

Psi ne govore, ali sve kažu

Danica i Edea putovale su i na malo dulje relacije. Što se putovanja autobusom tiče, za invalide je rezervirano sjedalo iza vozača, no nekad će vozači reći da je bolje s psom sjesti otraga kako bi pas imao više mjesta ispružiti se po sredini između sjedala.

Edea je sada, sa svojih deset godina, u zasluženoj mirovini. No svejedno je ostala u domu gospođe Danice. Jer, kao što će dobro znati svaki vlasnik psa, ona nije samo pas, nego je s vremenom postala član obitelji. U zadnje vrijeme ima problema s nogom pa malo teže hoda. No njezin je posao preuzeo mladi crni labrador Iwo, pristigao iz Norveške.

„Mi ga zovemo jednostavno Ivo. Kad ga je trenerica prvi put dovela, dotaknuo me njuškom i ja sam mu šapnula ‘Ti buš moj!’ iako tada još nisam znala hoće li mi doista pripasti“, prepričava  Danica svoj susret s novim vodičem. Iako je u početku namjera bila da Iwo završi kod jedne druge korisnice, ipak je bilo onako kako si je Danica priželjkivala i crni je ljepotan uskoro počeo dolaziti na redovite treninge. Kako je na to reagirala Edea?

„Mislili smo u početku da će biti ljubomore, ali ništa od toga. Bili smo zabrinuti. Čak je i moj muž pitao: ‘Pa što će si sad misliti Edea?’, ali Edea i Iwo su se ubrzo sprijateljili. Zapravo, ona njega čuva i svuda prati. Kad on izađe u dvorište malo prolajati s ostalim psima iz susjedstva, izađe i ona s njim, iako je boli noga. Oni sve dijele i mi se trudimo davati im uvijek sve istovremeno i jednako. Nema da jedan dobije, a drugi ne! Jedino znaju biti tužni ako jednog povedemo van, a drugi mora ostati. Na primjer, ako ja s Iwom idem van i kažem Edei da će ostati kod kuće, malo se snuždi. No ja moram vježbati s Iwom i moramo izgraditi to međusobno povjerenje. Svaki pas vam je isti, ali je i svaki različit i sa svakim se drugačije hoda. Mi se moramo dobro razumjeti jer pas ne govori, ali ipak sve kaže. To što pas i ja imamo između sebe, to nitko drugi ne može osjetiti. On osjeća moj strah i ja njegov, on isto tako osjeća moju radost i ja njegovu. Kad je u pitanju neka prepreka, mi se moramo savršeno razumjeti. On zna da sad radi i da mi mora pomoći“, pripovijeda Danica.

I umirovljeni psi vodiči trebaju siguran dom

Iwo tako, malo po malo, preuzima posao vođenja, dok Edea odmara u zasluženoj mirovini. Nažalost, nisu svi psi te sreće da ostanu u obitelji korisnika za kojeg su radili jer nisu svi u mogućnosti udomiti psa, pogotovo ako planiraju nabaviti drugoga. Takvi se psi vraćaju u centar i čekaju da im netko pruži udoban i siguran dom u kome bi mogli provesti svoje penzionerske dane.

„To su divni psi koji su odradili svoje i dali svu svoju energiju i ljubav nekome, no koji još imaju jako puno za dati. U sebi imaju jako puno dobrote, mudrosti i jako vole ljude. Malo traže, a puno daju. Tim psima koji više nisu toliko u pokretu treba pažnje. Isprva sam mislila da ću kad dobijem drugog psa, Edeicu negdje udomiti, no ja to nisam mogla. Ja znam svaki njezin uzdah. Ona leži kraj mene i samo me malo dotakne šapicom. Samo taj dodir treba. Željelja bih poručiti ljudima da, ako ikako mogu, udome takve pse i pruže im dom jer to su divni psi, vole se igrati i mogu dati još jako puno ljubavi“, završava svoju priču gospođa Danica.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.