Zvonko Špišić: Na Prvom pljesku dobio sam cipele

Dvadeset i sedam godina dijeli ovogodišnjeg dobitnika Vjesnikove nagrade Josip Slavenski za ukupnost muzičkog stvaralaštva od jednog para crnih “špičoka” – njegove prve nagrade na već zaboravljenom Prvom pljesku u zagrebačkom Varijeteu. Ispreplelo se svih tih godina mnogo toga, ponajviše šansone koja je bila njegovim suputnikom na putovima koji presijecaju život i muziku, pisao je te 1985. godine zagrebački Studio.

Zvonko Špišić pripaljuje tko zna koju po redu cigaretu toga dana. Svuda oko nas je Trešnjevka. I u sobi u kojoj se 1937. godine rodio i u okolnim dvorištima u koja ulazi prvi sumrak, u kloparanju tramvaja koji Končarevom odlazi u veliki grad. Kažu da svaki grad ima svog pjevača. Ali nijedno predgrađe nema pjevača kao Trešnjevka. Nezaobilazna tema svakog razgovora sa Zvonkom Špišićem. On se od nje ne odvaja. Od prvoga dana.

I priča kako je još 1935. godine kuća u kojoj sada stanuje bila predviđena za rušenje, a danas je, eto, prošla “prijemni” kod gradskih urbanista i uvrštena je u urbanističke planove, tj. ostaje tu gdje jest.

Priča o dojučerašnjem selu pokraj Zagreba, koje je grad odavno opkolio šireći se po ledinama, ali nikada nije i asimilirao. Trešnjevčani i danas govore odlazeći prema centru da “idu u grad”, iako je grad svuda oko njih.

„Dobri duh periferije. To je Trešnjevka!“, govori Špišić. „Poseban senzibilitet ljudi iz susjedstva, koji me zovu na kavu i koje ja pozivam kad mojoj ženi uspiju kolači. Ljudi koji sudjeluju u svemu što se u mojoj obitelji događa, žalosno ili sretno. Trešnjevka je jednostavnost života. A najteže je živjeti jednostavno.“

Pjevač Trešnjevačke balade s mnogo ljubavi govori o svom svijetu malih kućeraka i gostionica, nebodera i Remize. Nestaje polako ona Trešnjevka iz balade, dodaje, ali za one koji su se rodili i srodili s njom, Trešnjevka ostaje – Trešnjevka! “Život se ovdje ne živi iz publike, on živi u srcu te crvene republike”.

„Odbljesci života ove periferije, koje je Drago Britvić “uhvatio” pišući Trešnjevačku baladu, taj kolaž ambijenta i ljudi u njemu savršeno ocrtavaju Trešnjevku“, priča Špišić. „A sve je tako jednostavno. Takva je i muzika kojom sam uglazbio pjesmu. Jednostavnost, to je ključ svega!“

Krećemo s Trešnjevke do stare gimnazije na Rooseveltovu trgu, pa dalje do Zubotehničke škole. Tu je Zvonko Špišić postao zubotehničar, pa krenuo u potragu za karijesima i zuboboljom u Gradečac, Bosanski Šamac, Slavonski Brod. A nakon tri godine, spakirao je kovčeg i vratio se na Trešnjevku. Nije mogao bez Zagreba, a kako ćemo kasnije vidjeti ni bez muzike!

Sada je već 1958. godina, otvaraju se vrata Varijetea, a te godine na Prvom pljesku najglasnije se pljeskalo Zvonku Špišiću. „Pjevao sam Kočiju za osam bijelih konja“, sjeća se. „S još jednim natjecateljem podijelio sam prvo mjesto, a za nagradu – crne cipele. Vukli smo šibicu! Tako sam dobio i pljesak i cipele.“

Nastavlja se život u trokutu zubotehničkog laboratorija, Varijetea i podrumske garderobe pokraj Esplanade. Pa studij na Pedagoškoj akademiji („Pola sam predavanja zbog umora prespavao“), a u stalnom previranju želja i stvarnosti na prvo mjesto konačno (i neopozivo) dolazi muzika.

Sa čvrstom željom da nauči tajne pjevačkog zanata

U kući Zvonka Spišića nije bilo klavira. („Ne volim kad danas netko kaže da nema priliku u životu i zato se dosađuje u kafiću.“) O muzici je učio sam, ne razmišljajući o tome kao o profesiji, barem ne u početku.“Učio sam, čitao knjige, odlazio na koncerte. Kao klinac zabavljao sam se s gitarom, a s dvanaest godina sklepao i prvu kompoziciju. Sahara, tako se zvala. Djetinje naivna, ali je imala “rep i glavu”. Pa Mujambo. Bio je to hit na Trešnjevci! Ima ih koji ga se i danas sjećaju.“

Prvi ozbiljniji pokušaj s mikrofonom pred sobom i nimalo muzičkog iskustva iza sebe završio je – kako se to moglo i predvidjeti – neuspjehom! Bilo je to 1959. kada je tri dana snimao Modugnovu Piove u studiju Radio Zagreba.

„Snimao sam čitavu vječnost i jedva snimio. Tada sam sam sebi rekao da sebi i kolegama ne mogu dopustiti još jedno tak“vo mučenje. Otišao sam sa čvrstom željom da naučim tajne pjevačkog zanata.

Dvogodišnje razdoblje između dva snimanja Zvonko Špišić je i te kako dobro iskoristio. Najveće iskustvo, kako sam kaže, bio je rad u orkestru s Antom Kuljevanom i Zlatkom Černjulom. Tu je, napominje, naučio gotovo sve što i danas zna o zabavnoj glazbi. Pjevanje, pisanje muzike, odnos prema publici i suradnicima.

„Šansona je kondenzirana poezija“, razmišlja Špišić. „Istrgne se iz velike cjeline ljudi, događaja, stvari i zaokruži poetskim izričajem. Pisati šansonu znači imati malo vremena i mnogo poetike u sebi. I opet dolazimo do jednostavnosti. Šansona je upravo takva. Zašto? A zašto je svaka ljubavna pjesma tužna? Zato jer nema veselih! Tako nema ni komplicirane šansone.“

Zvonko Špišić nije se samo potvrdio kao kompozitor već i kao tekstopisac. Ali većinu tekstova za njegove pjesme pisali su drugi. U protivnom, smatra, nikada ne bi ispjevao toliko različitih, a opet srodnih pjesama. Pjesama koje su pune sentimenta ali i optimizma.

Tu naizgled kontradikciju objašnjava analizirajući Kockara, Suze za zagorske brege… („Taj moj Zagorec odlazi ali i kaže da se bu vrnul nazaj.“)

Drago Britvić prvi je autor s kojim je Špišić surađivao. Za Britvića će reći da je to pjesnik bez knjige, čije su pjesme „rastepene“ po stotinama notnih izdanja.  Bez njega, priznaje, ne bi nastale mnoge danas klasične šansone. Tu je i Zlatko Crnec – po riječima Špišića jedan od najvećih živućih kajkavskih pjesnika, i njegovo Pismo gospodinu Žaku Prevertu v Pariz. Pa Milivoj Slaviček, Krste Juras i mnogi drugi. Svi su oni utkali svoje niti u magleni plašt šansone. A gdje je ta tolika spominjana šansona danas?

„Svuda oko nas“, kratko će Špišić, pa s gorčinom dodaje kako su šansonu mnogi pokušali zloupotrebljavati, a time i degradirati. „Neki kao da misle da se time može baviti svatko. Piskaraju se besmislene pjesmice, ‘višak’ pjevača na festivalima trpa se u večeri šansone. Nešto što je svojedobno odjeknulo kao senzacija, postalo je dosadno.“

A to je za šansonu najgore, šansona je svugdje osim na javnim medijima. Na radiju se izvodi u muzičkim rezervatima, kasno navečer kada muzički urednici misle da program nitko više ne sluša. Na televiziji je rijedak gost, novine o njoj ne pišu. A šansoni, nakon stagnacije i laganog propadanja, ponovno raste cijena, ljudi je sve više traže, šansona je dobila svoj festival u Rogaškoj Slatini, Društvo skladatelja Hrvatske traži njeno vraćanje na zagrebački festival, šansona kuca na vrata beogradskog MESAM-a.

Eto, vjerovali ili ne, ljudi vole šansonu!

„Nas šansonijere gledaju kao na aristokraciju u zabavnoj glazbi, i svi se nama ponose“, nastavlja. „Imamo časti i vlasti, samo se svi boje da ne dođemo na ručak i ne pojedemo njihov dio kolača. I počinju teorijama o tome tko piše, a tko ne piše za publiku. Kaj god! Tko ne piše za publiku?“

Ali, mnogi proturaju tezu da šansona nije za publiku. Tvrditi da publika ne voli šansonu pravi je bezobrazluk. Ništa više!

Šansona je, dakle, svugdje i nigdje. A zabavna muzika uopće? U svojim razmišljanjima uvijek odmjereni šarmer pozornice, čija ga svjetla nikada nisu zaslijepila, ne krije svoje neslaganje s mutnim tokovima kojima brodi kompozicija lakih nota.

„Svi žele stvoriti nešto novo, senzacionalno, a većina luta iz bedastoće u bedastoću. Stoga nije čudno da slušamo gomilu nesuvislih i kulturno štetnih (ne)djela. A trgovci za njih pronalaze skupocjene i blistave EPP-šokove kojima publiku žele uvjeriti u prvorazrednu kvalitetu falš-robe. Malo je pravih rezultata, kao da se izgubila nit s tradicijom našeg muzičkog podneblja“

Zvonko Špišić (Pjesme Iz Prizemnih Ulica, 1970.)

Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike

Kriteriji?

„Nema ih!“kategoričan je Spišić. „Štoviše, kriterije je u ovom trenutku nemoguće postaviti. Oni ovise o muzičkoj (i ne samo muzičkoj) kulturi ljudi koji bi trebali biti odgovorni za to. Ta je kultura, na žalost, na vrlo niskom nivou. Manipulira se publikom. „

Dok ljudi shvate da pjesma koja se čuje na svakom koraku ništa ne valja, već im se servira nova.

Reći će netko – pjesme izlaze iz mode. Glupost! Fala je u modi već pedeset godina. Na žalost, publici treba mnogo vremena da izbalansira prave vrijednosti. Ponekad to traje godinama.

Zvonko Špišić pripada u malobrojnu skupinu onih muzičara za koje je riječ profesionalizam u prvom redu obrazac poštenog i odgovornog odnosa prema glazbi, profesiji, publici.

Zbir od 250 pjesama u njegovu dugogodišnjem skladateljskom radu malo će koga impresionirati, ali podatak da je svaka četvrta kompozicija u tom retrospektivnom popisu osvojila neku od festivalskih i inih nagrada pobuđuje dužno poštovanje i u onih kojima ne pada na pamet da uvrste Špišića u svoju kućnu diskoteku.

Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike?

„Nema tajne!“odgovara. „Ja ne mogu napisati lošu pjesmu. Zapravo, mogu bez problema, ali je u tom slučaju nikada neću javno objaviti.“

Mnogi se iznenade kad saznaju da je neki od njima omiljenih hitova potpisao upravo Zvonko Špišić. „Televizija se specijalizirala da drži u anonimnosti autore pjesama koje se izvode na malom ekranu“, ljuti se Špišić. „Na kraju muzičke emisije pišu ne samo imena pjevača i režisera već i tko je nosio kablove i okretao kamere. Svi se spominju osim kompozitora pjesama koje su gledaoci te večeri slušali!“

Trešnjevka je odavno utonula u mrak.

Priča Zvonko Špišić o muzici, festivalima, generacijama pjevača. Priča muzičar s bezbroj zaduženja. Tajnik Društva skladatelja Hrvatske, predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, član Sekcije za kulturu i umjetnost Republičke konferencije SSRNH. Donedavno bio je zastupnik u Saboru SR Hrvatske. Trenutno je odbornik Vijeća udruženog rada Skupštine grada Zagreba.

„Nikada nisam imao ambicija da sjedim na sastancima“, govori odbornik koji se usporedo sa svojim muzičkim životom naslušao više sastanaka i konferencija negoli cijela garnitura starog i novog muzičkog Yu-vala. „Delegirali su me na sastanke općine (Trešnjevke, dakako), pa Sabora, a ja sam naučen da svaku obavezu koju preuzmem ispunim što bolje mogu. ‘Baza’ je bila zadovoljna. I tako je krenulo – sastanci i mandati“

Zagrebački Trešnjevčanin, zaljubljen u svoj grad, u prilici je da iz delegatske klupe Gradske skupštine kritički ocjenjuje zagrebački aktualni trenutak. Riječju bezobrazluk počinje razgovor na temu gradskih komunalija.

„To što se danas događa u Zagrebu s plinom, vodom, strujom, čistoćom – nedopustiv je bezobrazluk kojim netko, skrivajući se iza nedostatka novčanih sredstava, čeka da se stvari same od sebe riješe. Čistoća ulica? Grad se pere samo kad pada kiša. Redukcija struje? Nema te redukcije zbog koje bi Trg Republike i Trg maršala Tita bili u mrklom mraku! Pa to je sam centar grada, njegovo najljepše ogledalo!“

Iz komunalne proze, natrag u poeziju muzike. Mladi dolaze?

„Dolaze – i imaju neusporedivo više mogućnosti za uspjeh no što ga je imala moja generacija, tada je bilo tek nekokoliko orkestara, a danas ih ima u svakoj ulici. A mladi tvrde da nije tako. Kao da smo mi imali ne znam kako velike šanse! Pa mi smo bili bokci“, smješka se.

Zvonko Špišić slavi 77. rođendan u društvu gradonačelnika Bandića (foto: zagreb.hr)

Jedan bogat, radom ispunjen život

Zvonko Špišić naglašava da je u svom radu uvijek težio da se zabavna muzika uzdigne na viši, umjetnički nivo. Ne samo kad je riječ o šansoni. Rad okrunjen nagradama. Kako sam kaže, ova mu je posljednja, Vjesnikova nagrada Josip Slavenski, među najznačajnijima.

„U šali su mi rekli da mi je to prva pretenciozna nagrada. U svakom slučaju, po mnogima je to najvažnija nagrada za muzičko stvaralaštvo. Ni u snu je nisam očekivao, a koliko mi znači, samo je po sebi razumljivo. Nagrade sam oduvijek gledao kao na vrijedne poticaje daljnjem radu. Ali, mnogo toga ovisi o načinu kako pojedinac dođe do određene nagrade. Nikad do sada nitko mi nije (javno ili privatno) osporavao stečena priznanja. Tada su priznanja uistinu ona prava.“

U razgovoru o notama, dnevnim redovima, trešnjevačkim dijagonalama, slikarstvu kao hobiju, čiji (uspješni) rezultati ukrašavaju zidove stana („To su tek amaterski pokušaji, nemam za to više vremena“), susjedima – dolazimo i do logičnog kraja.

Jedan bogat, radom ispunjen život.

„Zadovoljan sam njime“, razmišlja Špišić. „Uspio sam organizirati svoj život na jedan, po mnogo čemu, dobar način. Napisao sam nekoliko pjesama koje su postale priznati dio naše glazbene baštine. Zadovoljan sam. Eto, postao sam djed. A još mi mnogo treba do penzije.“

Zvonko Špišić često će reći da se život sastoji od mnogo pokušaja i nekoliko pravih koraka. U najljepšoj periferiji velegrada, u tom “kraju bez groblja i rodilišta”, on mirno i odmjereno korača na svoj način.

/autor: Vladimir Drobnjak / Studio, ožujak 1985. / Yugopapir /