Otkuda zecu jaja? Ovo nije jedina nelogičnost običaja koji prate Uskrs. Za neke stručnjaci imaju objašnjenje no mnogo toga je još uvijek obavijeno velom nejasnoća, piše Deutsche Welle.
Priča o uskrsnom zecu i jajima mogla bi potjecati iz zaostalog Srednjeg vijeka. Ali to ipak nije tako. Jer zeko je po prvi put zaskakutao i u poljima sakrio šarena jaja tek u doba prosvjetiteljstva. To je priča koja s Isusovim uskrsnućem ima isto toliko veze kao i Isusovo rođenje s Djedom mrazom. Glavni “krivac” za to su upravo protestanti. Oni su svojoj djeci željeli objasniti zašto baš oko Uskrsa ima toliko mnogo jaja i zato su izmislili zeca – tako to objašnjava Alois Döring, stručnjak za narodne običaje.
“Za vrijeme posta katolici nisu smjeli jesti jaja, tako da je ih je za Uskrs bilo mnogo u kokošinjcu”, priča Döring. S protestantskog stajališta post je bio nešto što je naredio Papa, pa su ga zato odbijali. Jedino su slavili Uskrs, i to s mnogo šarenih jaja. Jaja su, naime, bila simbol novog života i time i Isusovog uskrsnuća iz mrtvih.
Posvećena i neposvećena jaja
U ruskoj pravoslavnoj crkvi još i danas postoji običaj posvećenja uskršnjih jaja. A kako bi se razlikovala posvećena i neposvećena jaja, u ranom kršćanstvu ih se počelo bojati. I onda su obojana posvećena jaja poklanjana. A kako se u svemu tome pojavio i zec – o tome nema preciznih informacija. “Samo znamo da su se prve priče o uskrsnom zecu pojavile u evangeličkoj literaturi u 17. stoljeću”, kaže Alois Döring. Doduše, ovisno o regiji, postojali su i lisica ili gavran koji su donosili uskrsne poklone, ali to se nije održalo. Döring pretpostavlja da su se zecu lakše mogle pripisati ljudske osobine.
No njegov kolega Gunther Hirschfelder sa Sveučilišta Regensburg ima drugačiju teoriju: u evanđeljima u Bibliji spominje se jedna životinja, daman, koje nema u Europi, nego samo u Aziji. I onda je uslijed krivog prijevoda od njega nastao zec. Daman je u stvari biološki u rodu sa slonovima, no izgleda poput zeca.
Zec i lažna boginja plodnosti
Neki znanstvenici su odgovor tražili u drevnim legendama. I pritom naišli na starogermansku božicu proljeća i plodnosti Ostaru. No i ta teorija je pogrešna. “Danas znamo da vjerovanje u ovu božicu nikad nije postojalo. Ona je izmišljotina mitovima opsjednutog 19. stoljeća”, kaže bonski stručnjak Döring. No spoznaja da drevni Germani nikad nisu ni čuli za Ostaru mnogim neonacistima danas ne smeta da Ostaru slave kao simbol germanskog naslijeđa. Njemački pojam za Uskrs „Ostern” najvjerojatnije korijene vuče iz starogermanskog naziva za zoru, smatraju jedni znanstvenici. Drugi pak vjeruju da „Ostern” korijene vuče iz „ausa” ili „austr” što znači „izliti vodu”. Blagoslovljenoj vodi na Uskrs pridavala su se neobična svojstva i rado je korištena kao voda pri krštenju.
Kao simbol Uskrsa često služi i vatra. Uskršnji krijesovi su popularni posvuda gdje ima kršćana pa tako i u Njemačkoj. I ovaj običaj, kako tvrdi Döring, svoje porijeklo vuče iz pretkršćanskih vremena. Kada se Uskrs slavi odlučeno je još na Prvom nicejskom saboru 325. Tada je odlučeno (zapravo preuzeto od Židova i njihovog Pesaha) da se Uskrs slavi na prvu nedjelju nakon prvog proljetnog punog mjeseca.
/autorica: Sabine Damaschke, Deutsche Welle/
