Iako se o umirovljenicima priča kao o socijalnoj bombi, riječ je o vrlo krotkoj društvenoj skupini koja plaća greške svih hrvatskih vlada. Za razliku od grčkih vršnjaka, ne izlaze na ulice i ne prevrću policijska vozila. Kako žive i zašto su hrvatski umirovljenici politički umrtvljeni, Deutsche Welle je pitao predsjednicu Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasnu A. Petrović. Riječ je o najprepoznatljivijem nestranačkom licu koje govori u ime starijih generacija. Sindikat umirovljenika je dobrovoljna, nestranačka, humanitarna interesna udruga civilnog društva, koja se sindikalnim oblicima djelovanja bori za ostvarenje socijalnih, ekonomskih i građanskih prava starijih osoba još od 1992. godine.
DW: Koliko Hrvatska danas broji umirovljenika i kako biste ocijenili njihov socijalni status? Naime, često se govori o siromaštvu starijih osoba, no rijetko se bune. Siromašni su, ali su spremni trpjeti?
Jasna A. Petrović: Prema Zakonu o mirovinskom osiguranju imamo 1,24 milijuna umirovljenika. No moram spomenuti i one koji dobivaju mirovine prema međudržavnim sporazumima, jer su u bivšoj državi radili za tvrtke iz Srbije, Makedonije… a da se nisu maknuli iz Hrvatske. Te su mirovine jako niske. Njih ne vole stavljati u prosjek jer bi se tada vidjela stvarna bijeda. Stari trpe, ne ruše vladu, to je kulturološki obrazac. No u novije vrijeme vlada osjećaj poniženja. Kad izgubite kontrolu nad vlastitim životom nema mjesta ni za nadu, ni za strah, dolazi jedna vrsta suhe depresije. Ona isključuje ljude. To je odgovor zašto jedna velika masa ljudi dopušta da ih se tlači.
Može li se to promijeniti?
Možda nas Vlada nije dobro procijenila. Komuniciramo brojnim kanalima s umirovljenicima i osjećamo da dolazi trenutak doticanja dna. Kada nemate izlaza, morate biti hrabri. Mislim da se stariji ljudi pokreću. Ako ih Vlada neće uzeti zaozbiljno, bit će spremni za više od podizanja ruke na sebe. Imamo 19% starijih od 65 godina, ali među samoubojicama čine udio od 41%. To raste. U jednom ćemo ih trenutku izvesti na ceste.
Sve su dosadašnje vlade govorile o reformama poreznog sustava, no što je Plenkovićeva vlada donijela umirovljenicima?
Sve najgore. Tu smo definitivno izgubili nadu. U predizbornoj kampanji smo probali povjerovati da će se donijeti socijalna mirovina, da će se popraviti porezne okolnosti. Ali sve je pogoršano. U maniri Superhika uzeli su siromašnima i dali bogatima. Podigli su mirovine iznad 6.200 kuna. I to od 6 kuna pa do više od 3.200 kuna koliko iznosi povišica bivšeg predsjednika Mesića i udovice prvog predsjednika Tuđmana. Njima će se i kroz iduće tri godine vraćati onih 10% koje je Milanovićeva vlada oduzela i stvorila uštedu od 330 milijuna kuna godišnje koje je mogla usmjeriti u socijalne politike.
foto: Glas umirovljenika
Ali u HDZ-u kažu da se onima s malim mirovinama ne može vratiti porez koji nisu nikada ni plaćali.
To se onda ne zove cjelovita reforma. To je neozbiljno jer će bogatijima dati puno više, a da pri tome paralelno nisi proizveo socijalne amortizere. Trebali su promijeniti načine izračuna usklađivanja i uvesti socijalnu mirovinu. Suludo je ići u reformu, a da nisi osigurao ništa od amortizera i pomogao siromašnima. To je stvorilo veliko nepovjerenje prema vladi. Uz to su se nerijetko davale izjave kako umirovljenika ima previše. Tko nas je umirovio?
Kao da nisu nikada radili, na umirovljenike se gleda kao na parazite…
Tako je!
… ali i oni između sebe traže privilegirane skupine; od bivših partizana preko umirovljenih branitelja do bivših saborskih zastupnika. Prema posebnim propisima umirovljeno je 178 tisuća ljudi.
72 tisuće branitelja, njihove udovice i djeca imaju prosječnu mirovinu oko 5.500 kuna, znači dvostruko više od prosjeka građana koji su radili, a njihov prosjek radnog staža je, iz razumljivih razloga, minimalan. Nažalost tadašnje vlade nisu predvidjele politike njihove reintegracije pa su ih pretvorili u socijalu s opskrbninama ili su im na temelju fiktivnog invaliditeta dali visoke mirovine. Nitko nije analizirao koliko će muškaraca starih 65 godina i žena starih 60 godina iz te populacije uskoro stići na minimalnu mirovinu od 2.560 kuna. Za druge skupine ne postoje propisane minimalne mirovine.
Usprkos starom društvu, stariji građani ne koriste svoju političku moć. Upravo su umirovljenici okrivljeni da su referendumskom odlukom spriječili odcjepljenje Škotske. A u Hrvatskoj?
Tužno pitanje i istina. Tu je onaj emotivni obrazac i nasljeđe socijalizma. Bili smo mali pioniri koji moraju biti pošteni, odani, vjerni… Dnevno čujemo da se ne valja bosti s rogatima. Ali raste i broj onih koji se daju izmanipulirati zbog osjećaja poniženosti. Oni bi glasali za Trumpa u Americi, ne zato što mu vjeruju, već zato što žele promjene. Izuzev Varaždina i Istarske županije, nigdje ne postoji savjet starijih osoba na lokalnoj razini, a tamo se grade domovi, utvrđuju potpore, javni prijevozi… sva ta pitanja koja su jako bitna starijima.
Za kraj, jesu li istinite tvrdnje da su umirovljenici jugonostalgičari?
Jesu. Ali takva nostalgija je tipična za sve nove članice EU-a, ne samo za zemlje bivše Jugoslavije. U mnogočemu je došlo do ponižavanja, marginalizacija i ismijavanja starijih osoba. Ne zaboravite da je čak i premijer Milanović 2012. godine rekao da ima previše umirovljenika. To se nastavlja. Ugledni ekonomist Velimir Šonje govori da postoje „penzioneri“ i „penzioderi“. Prvi, valjda, šute i sve prihvaćaju. Prijavili smo i njega i Milanovića. Nastojimo da bar budu pristojniji, ako već neće pomoći da siromasi ne skupljaju iz kanti za smeće. Neka barem glume da je ovo zemlja koja voli svoje stare. Prema Eurostatu, osobe starije od 65 godina su najnezadovoljnije svojim životom u Hrvatskoj, Bugarskoj i Mađarskoj. Imamo najtužnije i najnezadovoljnije stare. Neka se vlast zapita je li uputno uz 1,2 milijuna starih nastaviti s ovakvim politikama. Čini mi se da je to opasan hod po žiletu.
Cijeli intervju pročitajte na stranicama Deutsche Wellea.
