Na izrazito popularne napise o nekim prošlim, a možda i sretnijim, vremenima, ovih je dana reagirala jedna zagrebačka profesorica – naša čitateljica. Zašto je njoj danas bolje no nekada, objasnila je u četiri jednostavne točke. Prenosimo ih u cijelosti.
—
Postalo je jako popularno sliniti za nekim prošlim vremenima kad nam je kao bilo bolje, ljepše i sve to. Ono kao… prije smo se igrali vani, u blatu, a danas nas suvremena tehnologija u tome sprječava i tome slično.
A zapravo nam je bilo bolje samo zato jer smo bili mlađi, što je samo po sebi bolje nego biti stariji. Uglavnom. A i prirodnije je za odraslog čovjeka da sjedi za kompjuterom nego da se igra u blatu; uz to što se mi, koji smo odrasli u Zagrebu, nismo nikad ni igrali u blatu. Ali evo par stvari zbog kojih je meni sad puno bolje nego prije:
1.
Bolje mi je imati u džepu USB memoriju veličine 2 centimetra i na njemu nastavu iz cijelog života nego 50 fascikli s grafoskopskim folijama koje se bar jednom tjedno rasipaju po podu, a koje se koriste na grafoskopu koji se stalno pregrijava.
2.
Bolje mi je gledati televizor u boji, nego crno bijeli s tendencijom kolora postignutog pomoću četverobojnog filtera. Zbog njega je Oliver Mlakar imao plavo čelo, žuto-crveno lice i zelenu bradu. Ili obratno, ovisno o tome kako si tog dana namjestio kolor postavke.
3.
Bolje mi je imati mobitel u džepu pa odmah započeti razgovor s kim želiš. Kad sam bila mala, telefoniranje je započelo tako da je moja baka (vlasnica jedinog fiksnog telefona u kući) s prvog kata mene u prizemlju dozivala: „Ediiiiceeeeeee…“ A onda se ja obuvam, zaključavam svoja vrata, trčim preko dvorišta, otključavam njezina vrata, jurim na prvi kat… i to traje dok god pozivatelj već ne zaboravi zašto je uopće zvao.
4.
Bolje je imati omiljenu glazbu spremljenu na mobitelu pa je slušati gdje i kad poželiš. Umjesto toga, u ono vrijeme si u trenutku kad je na radio-kazetofonu (!) počela pjesma koju voliš, počeo mahnito trčati da bi uključio snimanje. Tako da si imao pune kazete pjesama snimljenih tek od treće kitice, koje su obavezno završile glasom spikera koji govori koliko je sati ili tko je toga dana umro.
Ima još ali je i ovo dovoljno. Uglavnom, kad izume vremeplov za natrag – ja ne idem.
