11. kolovoza 1945. godine Jugoslavija je dala pravo glasa ženama. Posljedično, pravo glasa uživaju i sve žene u državama nastalim raspadom SFRJ. Borba za ženski glas bila je teška i duga; mnoge sufražetkinje i feministice bile su prezrene, odbačene od svojih obitelji, uhićivane i mučene zbog traženja makar formalne jednakosti s muškarcima. Nažalost, njihova borba do današnjeg dana nije urodila jednakom participacijom žena i muškaraca u političkom životu.
Sve do kraja 19. stoljeća pitanje prelaza od ograničenog na opće biračko pravo bilo je vezano samo za muškarce. Žene uopće nisu imale biračko pravo. Švedska je tako ženama dala pravo glasa 1867. godine, ali samo na općim izborima. Potom su slijedile Austrija, neke države Sjedinjenih Država, a Njemačka, SSSR i velika Britanija su otvorile birališta za žene poslije Prvog svjetskog rata.
Nakon državljanki Jugoslavije, pravo glasa su ostvarile žene u Francuskoj, Belgiji, Italiji, Albaniji, Rumunjskoj, Grčkoj. Za Švicarke je pravo glasa uvedeno sedamdesetih godina 20. stoljeća, a u pojedinim kantonima je to pravo uvedeno tek devedesetih godina 20. stoljeća. U Libanonu žene mogu glasovati jedino ako imaju dokaz da su završile osnovnu školu, iako muškarci mogu na birališta izaći i nepismeni. U skupini država poput Bruneja ili Ujedinjenih arapskih emirata, a koje ne priznaju ženski glas, našao se i Vatikan. Naime, u njemu su jedini izbori papinske konklave na kojima je ženama ulaz strogo zabranjen.
