Omladinci rade i štede, prate modu, a pomažu im i roditelji

“Odijevam se po novijoj modi “princeskoj” (sako uz tijelo, hlače sužene u koljenima, prošivene nogavice, s dva šlica, jedan mrzim). Svaki mjesec nešto kupim. Volim šetnje udvoje. Idem na izlete koje organizira poduzeće, imamo autobuse. Ne pušim, ne pijem. Ponekad kupim poklone sestrama, nećacima”, pričao je za zagrebački Plavi vjesnik 1966. godine mladi radnik tvornice Nada Dimić. Kao i danas, mladima su pomagali roditelji, no čini se da su apetiti bili manji – odijevanje i zabava bili su prioriteti. Tekst prenosimo u cijelosti.

—

Svratila sam u zagrebačku tvornicu “Nada Dimić” da pitam mlade o njihovom džeparcu, na što najviše troše novac i na što se sve njihova kesica s mjesečnom plaćom prazni. I evo što su mi rekli.

Nino Vale, lijep mladić, električar

Prošli mjesec sam dobio 62.000. Nisam ništa dao doma. Nađe se na što da se potroši novac. Volim tjerati modu, sve po modi. Kako je tjeram? Evo kako: uske hlače, dugački sako s jako izrezanim “šlicevima” (25 cm), obožavam tamnoplava odijela. Jedna mi je osoba rekla da mi dobro pristaju.

Kupio sam dva para cipela s tupom špicom, tamnoplavi šuštavac s uloškom. Što sam još kupio? Kapu šiltericu (grobarsku). Drugo mi je ostalo za džeparac. Gledam program “Varietea”, često idem u kino, a o utakmicama da i ne govorim. Svaka utakmica je moja. Poslije utakmice ples (sva sreća nije skupo!), a u ponedjeljak jedva stojim na nogama.

Sestri dam za džeparac, bježi svaki čas na ples, pa je moram financirati, jer ide u školu. Ne pušim i ne pijem. “Zdrobim” do kraja sve novce. Smeta mi kad ih imam.

Pavao Šušnjar, strojobravar

Podstanar sam, plaćam 10.000 za sobu, a hranim se gdje stignem (Šubićevac, Risnjak). Tamo i večeram više puta, no češće sam gladan nego sit. Doručkujem u kantini. Sve skupa za hranu potrošim oko 30.000.

Pa sad, džeparac, volim otići u kino, na utakmicu. Na ples ne idem, ne da mi se. Rijetko kad me društvo povuče. Digao sam i kredit. Kupio sam crno “Varteksovo” odijelo, kupujem obavezno konfekcijsku robu.

Prošli mjesec radio sam i prekovremeno i zaradio 10.000. Što zaradim, sve potrošim za sebe. Zasad je tako, poslije ću morati da pomognem bratu.

Ankica Duvnjak

Ima tri mjeseca otkako sam ovdje. Prije sam išla u školu. Prvi mjesec sam dobila 36.000, drugi 43.000, sad ne znam koliko ću dobiti. Stanujem s kolegicom, svaka plaća po 8000. Oko 20.000 mi ode na hranu. Tata mi pomaže. Idem kući na selo svakog prvog i kad se vraćam, tata mi pomogne donijeti krumpir, jaja, pile, ono što već ima na selu.

Od plaće sam kupila majicu (“dolce vita”), dala sam 9300, i budilicu sam nabavila, treba mi da ne zaspim. Dosad nisam zaspala, ali moglo bi se desiti. Kaput i čizmice od prošle godine su još u dobrom stanju.

Za frizera ne moram plaćati. Kolegica mi je frizerka, pa mi pravi frizuru zabadava. Džeparac? Nisam pazila toliko na to, jedino kupujem “Studio”. Ne idem na ples, kolegica mi je povučena, a i nemam društva. Kad sam kod kuće, čitam i slušam gramofon.

Nikola Trdovski, precizni mehaničar za šivaće strojeve

Startna osnova mi je oko 50.000. Kad se dobije višak, to bolje. 30.00 dam mami. Ona ima malu penziju, uvijek joj moram pomoći. Prošli mjesec sam na zajam uzeo krumpir. 10.000 mi je džeparac. Cigarete, jedna kutija dnevno. Popijem pokoje pivo, odem u kino, djevojci platim kartu.

Nogometaš sam, utakmica mi je besplatna. Kad gledam veću, onda nije (Dinamo). Za odijevanje ostavim cijelu plaću. Ovaj mjesec ću dati mami 10.000, ostalo će biti za uske hlače, bijele čarape, cipele s odrezanim špicom, “dolce vita”, vesta sa zavrnutim ovratnikom.

Igram u “Borcu”. Štedim što dobijem od kluba. Za prijelaz u “Trešnjevku” dobit ću 200.000. Uštedio sam 300.000. Kupit ću kola, ako budem mogao (Volkswagen ili Taunus). Od kluba dobijem tramvajski blok, tako da nemam nikakvih troškova.

Ivanka Bilić, vidi se odrešita djevojka

Prošli mjesec sam dobila 42.000 s viškom. Pa kako ja s tim izađem na kraj? Vrlo lako. Mami sam dala 20.000. To je porez. O džeparcu nemam mnogo govoriti. Kupim što mi je najnužnije, još i mama mora dodati. Ne idem na ples, a pristalica sam beatles muzike i glavni dio vremena provodim uz muziku.

Zdenko Babić, visok veseo momak

Rođen sam u Trstu. Živio sam na Kordunu, Jugoslaven po legitimaciji. 63.000 mi je osnovna plaća. Prošli sam mjesec dobio tako negdje oko 100.000. To je trajalo ni do 25. u mjesecu. Što sam učinio s tim novcem? Imam jednu djevojku, zasad jednu. Dobar sam k’o sunce, k’o kruh.

Koliko puta sam išao jesti “štrudl” na Trg žrtava! Sladokusac sam, volim kolače, pire od kestena. 100.000 sve za džeparac!

Imam roditelje dobro situirane. Odijelo dam šivati. Odijevam se po novijoj modi “princeskoj” (sako uz tijelo, hlače sužene u koljenima, prošivene nogavice, s dva šlica, jedan mrzim). Svaki mjesec nešto kupim. Volim šetnje udvoje. Idem na izlete koje organizira poduzeće, imamo autobuse. Ne pušim, ne pijem. Ponekad kupim poklone sestrama, nećacima.

Ankica Kobešćak, predsjednik omladine

Moja osnovna plaća je 36.000, međutim ove godine je 50.000. Radimo po normi. Prošli mjesec sam dobila oko 60.000. Kamo s tim novcem? To ne bih znala reći da me pitate. Podstanar sam. Stan ne plaćam ništa. Specifičan slučaj: stanujem kod poznatih.

Potrošim za hranu i odijevanje. Kupila sam vunu za pulover (Tetovku), kišobran sam kupila. Imam u kuverti plaću i iz kuverte uzimam. Pretkraj vidim koliko imam, ako treba malo više, štedim. Čarape, čarape, one su moja bolna točka. Ne odijevam se supermoderno.

Ljubica Kikić

Imam 18 godina. Već dva mjeseca pohađam trgovačku školu. Poduzeće mi to plaća. Prošli mjesec sam zaradila 16.500. Od tih 16.000 platila sam 7000 za stan. Podstanar sam u Zagrebu.

Ja sam iz Vojvodine, iz Bača. Brat mi je pomogao. Dao mi je 30.000 za prošli mjesec, dok ne dobijem plaću. Novac mi ode na hranu, “gablec”, ručak. Večeru propustim, idem u školu. Moram zaštedjeti za hranu da imam više, mjesec je dugačak.

Marija Palaić

Učenica sam u privredi. Osnovna mi je plaća 13.000, no dobijem i višak. Nastava nam je dva puta sedmično, 4 dana radimo (od 6 – 2). Prošli mjesec sam zaradila 20.000. No, izađem na kraj, daju mi roditelji sve što je potrebno. Podstanar sam kod tetke. Mjesečno joj moji daju 15.000 vrijednosti u hrani. Oni plate kamion i za godinu dana sve dopreme.

Moje novce rasporedim za “gablec” u kantini. Kako kada, ponekad toplo jelo, katkad salamu i slično. Kad hoću više ili bolje, potrošim 200-300 dinara.

Kupila sam i tkaninu za haljinu u Na-Mi. Za šivanje nisam platila, tetka mi je šivala besplatno. Kad sam bila kod kuće na Dan Republike, dobila sam 20.000. Znate kako je kod seljaka: dobijem novaca kad nešto prodaju. Od džeparca katkad si priuštim da odem u kino s prijateljicom.

/razgovarala Daška Kozjak, Plavi vjesnik, lipanj 1966, / Yugopapir /