“Halo, halo, ovdje Radio zagreb. Pozdravljamo svoje prve slušaoce i molimo da nam odmah telefonom javite kako nas čujete.” Malo tko ne zna za ovu rečenicu s kojim je Božena Begović 15. svibnja 1926. označila početak emitiranja onoga što danas poznajemo pod imenom Hrvatski radio. O Boženi će mnogi spomenuti kako je bila glumica i prva spikerica na Balkanu, no njen je život bio puno više od toga, težak, prožet sponama o kojima se malo govori. Prisjećanje njene životne partnerice Joelle Vuković zabilježio je zagrebački Studio 1986. godine. Tekst prenosimo u cijelosti.
Audio: Glas Božene Begović, 15 sec.
—
Proljeće, po mnogima najljepše doba godine, igralo je često značajnu ulogu u životu Božene Begović. Rodila se tri dana prije početka proljeća – 18. ožujka 1901. Nedavno se (1986., op. MV), dakle, navršilo osamdeset i pet godina od njezina rođenja. Umrla je 10. lipnja 1966. godine. Uskoro će 20-godišnjica Boženine smrti. Povodi za sjećanja.
Jurjevska 19.
Kuća u zagrebačkom Gornjem gradu, u kojoj je od 1935. godine pa do smrti živjela Božena Begović, književnica, publicistkinja, pjesnikinja, glumica, radio-spikerica, književna prevoditeljica, prva direktorica Drame HNK (1945), dramaturg, inicijator i osnivač Zagrebačkog pionirskog kazališta, jedan od osnivača i prva predsjednica Društva hrvatskih književnica, aktivna antifašistkinja…
Ploča na zgradi upozorava prolaznika. Pokraj zvonca više nema njezina imena. Piše: inž. Joelle Vuković. No, želite li pričati o Boženi ipak pozvonite! Naime, nikada boljeg i informiranijeg sugovornika nećete naći. Spremnijeg i radosnijeg da pričajući o Boženi opet oživi i svaki djelić stana u kojemu je sve netaknuto, zaustavljeno u Boženinu trajanju u njemu. Suprotno tome ne bi se ni moglo očekivati od osobe koja je 1973. godine, o svome trošku, izdala Boženine izabrane tekstove da bi “sačuvala uspomenu na tridesetak godina zajedničkog života i rada u dobru i zlu”, kako je Joelle Vuković napisala.
Ukratko definirati neku ličnost, čak jednom rečenicom, nije lako. No, kad je riječ o Boženi, nije nemoguće. Pomaže nam njezina životna maksima – biti čovjek! A kad se netko opredijeli da sav svoj život podredi toj čovjekovoj maksimi mora pripadati onima koji su neobično cijenili čovjeka i prijateljstvo među ljudima. Boženu je, između ostalog, krasila i vrlina da se zna udubiti u probleme sugovornika, i sve što je bilo ravno svetinji. Tipično za lirike. Zar je, onda, čudno što je poslije njezine smrti Joelle zapisala: “Božena je iz mojeg života učinila pjesmu”.
Komunistički manifest i Kapital umjesto slikovnica
Djetinjstvo kćerke književnika Milana Begovića i majke Paule, pijanistice – kako Božena piše u svome biografskom zapisu – “bilo je prilično tužno zbog nesretnog braka roditelja”. Ali, ne i siromašno, mora se dodati, jer se s deset godina već prilično dobro snalazila u svjetskoj literaturi .
Kao četverogodišnja djevojčica čitala je prvi put Komunistički manifest, nešto kasnije Kapital. Na njemačkom – budući da je od ranog djetinjstva pa sve do poslije prvog svjetskog rate živjela u Hamburgu, Beču, u Steyru, u Gornjoj Austriji. Jezik svojeg naroda dobro je naučila tek po povratku u domovinu.
Nakon glumačke akademije u Beču (diplomirala je 1919.) i nakon prvih uloga, kritika ju je jednoglasno proglasila – genijalnom! Slijedile su uloge i novi uspjesi. I umjesto da je to ponese, Božena već tada, doduše – još nejasno, sluti da će se to loše završiti. Najvjerojatnije zato što je književnica u njoj bila jača od glumice. Naime, već u šesnaestoj godini objavila je svoj prvi tekst u prozi – crticu Die Befreiung (Oslobođenje) u bečkom časopisu Muskete, poslije čega je slijedila suradnja u nekoliko bečkih i pariških listova.
Taj paralelni kolosijek književnice, pjesnikinje i glumice Božena stanovito vrijeme ne napušta ni nakon preseljenja u domovinu. Prve glumačke uspjehe doživljava u Dubrovniku 1922. godine, gdje živi s majkom. Animatorica je kazališnog života, režiserka amaterske družine, glumica, čak i krojačica kostima. Igraju Shakespearea, Vojnovića.
No, već slijedeće godine, debitira u zagrebačkom HNK (18. travnja – opet jedno Boženino proljeće) u drami svog oca Svadbeni let. Igra glavnu ulogu, Blanche. Uz Tita Strozzija, Viku Podgorsku, Ivu Raića, glumca i redatelja te predstave, i mnogih drugih velikana. Kritika je hvali, a Benešić i Gavella angažiraju za stalnu članicu Drame.
Period pun lutanja
Ipak, s pozornicom se brzo rastaje. Uglavnom zbog narušena zdravlja. Ali i: “U kazalištu se nisam umjela snaći. Prvi put u životu srela sam se sa sitničavim intrigama i meni potpuno stranim pomanjkanjem drugarstva… Kad sam napisala esej za Suvremenik, pričalo se da je to moj otac napisao, jer to jedna žena ne može da napiše…”
Tražila je i našla dobre drugove u Krleži i Cesarcu. Krleža, kako je napisala, “unatoč svoje intransigentnosti, beskrajno dobar”, a Cesarec “strpljiv i uvijek spreman da pomogne.” Od Krleže, s kojim se poznavala još od 1921. godine, naučila je ono najdragocjenije što ju je nosilo u životu – “da treba misliti svojom glavom, preuzeti na sebe svu odgovornost i zastupati ono, što smatramo ispravnim.”
Razdoblje od 1923. godine do 1939. bio je za Boženu period pun lutanja po zvanjima i mjestima boravka. Najcrnjim slovima opisuje zimu 1928. u Zagrebu, koju je proživjela bez zaposlenja, bolesna, bez drva u hladnome stanu, kad se i voda u vrču smrzavala.
Joelle Vuković, po rođenju aristokratkinja, po odabiru feministkinja i ljevičarka. Bila je životna partnerica Božene Begović s kojom je do Boženine smrti živjela u stanu na Gornjem gradu.
Odbačena i siromašna
Ni kao glumicu više je nitko nije htio. Jednom joj je na ulici pozlilo. Od gladi! Zapisala je: “Da nema siromaha, svi bi bogci pocrkali.” Poslije, 1939. godine, pjesmu „Na mansardi“ posvetila je onima koje društvena elita nije smatrala – čovjekom.
– Božena je uvijek prilično teško živjela – priča Joelle. – Noćima je prevodila da bi sebi mogla priuštiti čak i neku sitnicu. Tako je bilo i kad smo počele zajedno stanovati. Mjesecima smo morale štedjeti da bismo kupile jedan čajnik, i kao djeca se tome radovale. A budući smo običavale svaki predmet krstiti nekim imenom, čajnik smo nazvale Agate. Jednom, gledajući me kako pilim daske za visoki ormar za rukopise, rekla je: “To će biti pravi Golijat!” Ostao je Golijat.
No, budući da smo obje stekle obrazovanje na njemačkoj kulturi, imale smo afiniteta gotovo za iste stvari, bez obzira na to što sam ja studirala kemiju i elektrotehniku, dakle što sam tehničar i praktičar. Ali, kako Francuzi kažu: “Les extremes se touchent” (Krajnosti se privlače op.a.)
Božena je uistinu bila izuzetna ličnost. Po prirodi, bila je razigrana. Uživala je u društvenim igrama, a vrhunac te vrste zabavljanja doživljavale smo u druženju s Krležom. Često, vrlo mnogo, tokom okupacije, dok su Krležini stanovali u blizini, u Malinskoj, kod dra Berislava Borčića, kartali smo se, igrali kinesku igru Mah Jong, kojoj nas je Krleža naučio, njih su dvoje i šahirali.
To dvoje, Krleža i Božena, po mnogo su čemu bili slični. Možda će vas iznenaditi, no i on je bio vrlo zaigran. Trebalo ga je vidjeti i doživjeti kako se, kao dječarac, uzbuđuje i žesti dok smo se igrali potapanja brodova. Sjedio bi kod nas sve do policijskog sata, opušten, baš svoj! Tada se nije ustručavao pokazati svoju pravu narav, a bio je tako mekane duše, kao meko kuhano jaje. Dobar, pravi prijatelj prijatelju!
Druženje Krleže i Božene
Tada bi mu Božena znala reći: “Vladate se kao bijesan pas n a lancu, a takvi uopće niste.” Krleža bi je pogledao, nasmijao se krajičkom usne i odgovorio: “Zato da drugi ne bi vidjeli da u sebi plačem.”
Čaj je bio gotovo jedino posluženje. No, događalo se da dobiju kakav bolji komad mesa, pohvalile bi se Krleži, na što bi on rekao: “Znači sutra ćemo večerati pot-au-fen” (kuhano meso s mnogo različitog povrća).
Joelle je u to doba uzgajala kuniće koje je Krleža kategorički odbijao. Govorio je: “Ne volim kuniće! Imaju crvene oči. No, s vama bih, Joe, mogao živjeti kao Robinson Crusoe i ne bih se plašio gladi, samo mi ni za živu glavu ne nudite kuniće!”
Druženje Krleže i Božene imalo je dvostruku sponu. Cijenio ju je kao izuzetno inteligentnu osobu i smatrao dobrim sugovornikom, a za nju vezivalo ga je i rodbinske osjećanje. Naime, Boženin otac, Milan Begović, bio je vjenčani kum Beli i Miroslavu. U dugim šetnjama, obično su Bela i Begović išli naprijed, a Krleža i Božena za njima. Tada je, pričala je Božena prijateljici, Krležin utjecaj na nju bio najjači. U književnom i političkom pogledu.
No, i mnogo je drugih ljudi dolazilo u Jurjevsku 19, a imena mnogih od njih uđoše u enciklopedije. Lijepo, sadržajno i bogato drugarstvo vezivalo je Ivana Gorana Kovačića i Boženu. Najintenzivnije dok je stanovao u Mlinarskoj ulici. Spomenimo samo jednu, naoko sitnicu koja je impresionirala i Boženu. Umjesto slika, Goran je u svome stanu imao obješene čitave plahte bijelog papira, po kojima je zapisivao samo riječi i riječi…
Euforija radosti zbog oslobođenja naglo je zapljusnula i mali mansardni stan (poslije su se preselile u prostrani stan kat niže). Najčešći su gosti u to doba bili glumci, članovi Kazališta narodnog oslobođenja. Željni da se poslije dugih ratnih dana malo opuste, znali su se tako razigrati da je stan ponekad sličio na dječji vrtić! Igrali su se čak i vlaka jašući na stolicama. A nije se ni pilo, ni jelo!
“Za život sam platila punu cijenu”
Ipak, u ovoj skici za portret, moramo se sresti i s jednom drugom Boženom. Onom koja u svome Dnevniku, u stihovima, gdje ponire duboko u sebe, daje možda najcjelovitiju ocjenu o sebi: “…Tako sam puna dozrele mudrosti, spoznaje, zaključaka – svojih zaključaka – tako silno osjećam dostojanstvo svoje ličnosti i svoga posve nevažnog života, za koji sam doduše platila punu cijenu, da i ne osjećam potrebu da se opravdavam…”
Ovih smo dana opet čuli Boženin glas na radiju: “Ovdje Radio-stanica Zagreb. ..” Čuli smo i to da je glorificiraju kao prvog spikera na Balkanu, iako je istini za volju, u njezinu životu to bilo tek prolazna epizoda. Vrednije je, ma koliko da je kratko trajalo, sjećati se Božene kao glumice, no daleko iznad svega stoji njezin lik na literarnom planu gdje je stavljaju uz bok nedavno preminuloj književnici Simone de Beauvoir.
Vrijednost njezina prevodilaštva, kratko i cjelovito, dao je sam Krleža u povodu prijevoda Banketa u Blitvi na njemački jezik (Forum, 1973, 12): “…Čita se dobro, nihil obstat…” Ništa ne stoji na putu, kako reče Krleža, ni Boženinoj poeziji, o kojoj je napisano: “Stihovi otkrivaju snažnu, markantnu ličnost koja ide svojim putem. S preciznošću i jednostavnošću forme koja iznenađuje kod jedne žene…”
Iznenađuje!? Osim kod žena koje se cijelog života kale i prekaljuju pod čekićem maksime – biti čovjek!”
/autorica: Maja Benović, Studio, svibanj 1986. / Yugopapir/
