Poznati pisac rekao je da je ljudska duša poput stalaže s ladicama, a to u slučaju vječnog zagorskog muža Mladena Šermenta (1920.-1999.) znači barem pet starinskih trokrilnih ormara sa stotinjak pregrada: prekapajući po njima, naći ćete sve – od prevarantskog i lupeškog do zločestog i škrtog, ali nećete naći suze! Zato su TV premijera predstave “Diogeneš” zagrebačkih Histriona i Šermentova uloga krčmara Medobuza prilika da bolje upoznamo glumca koji nikada nije htio igrati Hamleta ili Otela, pisao je davne 1982. godine zagrebački Studio.
Priznajte da nije lako zamisliti Presvetloga Mladena Šermenta kako jednog davnog prijeratnog dana sjedi na stepeništu zagrebačkog HNK i sanjari o velikoj pozornici, grozničavo razmišljajući o tome kako da postane glumac. Nije lako zamisliti ni tvorca Jakoba iz “Svoga tela gospodar” kako pravom pravcatom vezom – a veza i vezica bit će dok je i čovjeka – prvi put u životu stupa na scenu HNK kao statist u operi “Aida”, iako uopće nema sluha za pjevanje.
Još je teže zamisliti tog našeg ponajboljeg Kerempuha kako se odvažno bori sa siktavim „s“, uz nesebičnu pomoć Branka Gavelle, a to je bio uvjet – piše u Šermentovoi dokumentaciji koju čuva još od 1939., kada je upisao glumačku školu da se razvije u vrsnog glumca.
Teško je to zamisliti, zato što nam se svaka Šermentova uloga seljaka i zagorskog muža čini toliko prirodno odigranom da radije vjerujemo kako je on naturščik kojega je neki promućurni redatelj otkrio na selu i dovukao u grad kao prirodno obdarenog glumca, a ne poklonik i zagovornik glumačkih škola i institucionaliziranih kazališta, što on baš jest. Šerment je zapravo čovjek suprotnosti, pri čemu su profesionalno i privatno dva čvrsta pola, a gluma odgovor na vječno pitanje:
“Da, ja sam sretan čovjek!”
A da će uvijek sretno živjeti razapet između tih suprotnosti kao neki crvotočni drveni svetac na seoskom raspelu, čijim se pomućenim sjećanjima nesigurno klanjaju i njegovi, Šermentovi junaci – znao je još onog dana kad je odlučio da se pokloni glumi i kad je zaradio prve kritike nastupajući u glumačkoj školi s Galovićevim “Kopačima”. Dvije potpuno oprečne kritike za istu ulogu: “najbolji” i “najlošiji zato jer je najviše karikirao”.
„Kad sam loš, a kritičar napiše da sam dobro odigrao ulogu, možda sam i zadovoljan. Ali, kad sam dobar, a napišu da sam loš – nije mi lako, iako vjerujem da se iz kritika mnogo toga može naučiti.“
Jedna ga je kritika, Krležina, natjerala na posebno razmišljanje: „Davno, 1957, snimio sam ‘Valenta Žganca’ na radiju. Krleža me je slušao, bio je zadovoljan, i rekao mi da sam dobro obavio posao. S ‘Baladama’, tako kako ih ja recitiram, nije bio posve zadovoljan. Kazao mi je: ‘Ti to meni preseljački recitiraš!’ Nisam se s njime složio, jer me tako recitirati učio Gavella, a ja sam – u kazališnim pitanjima – uvijek više vjerovao njemu nego autoru. I danas mislim da su Balade materijal koji ne bi tre balo suviše intelektualistički recitirati. Možda griješim, možda je Krleža bio u pravu kad je tvrdio da bi sve to trebalo izvesti na starozagrebačkom, ali s obzirom da kao rođeni Zagrepčanin nikada nisam čuo kako se starozagrebački govorilo – ja to ne mogu.“
Mladen Šerment / Gruntovčani
O suzama
Vratimo se suprotnostima, da nam se ne prigovori na nedosljednosti! Šerment je počeo glumiti u diletantskim (tako su nekad zvali amatere) grupama, amatere podržava i danas, surađuje s njima i kao redatelj i kao glumac.
Ali, kaže: „Ipak podržavam glumačko školovanje. Čini mi se da se danas dikcija zanemaruje već u školovanju. Osjeća se to u nekih mojih kolega. A dikcija je dril! Moj predavač Dubravko Dujšin običavao je govoriti da je kazalište hram lijepog govora. Dikcija je posebno loša na našem filmu.“
Šerment je glumac koji se jasno distancira od svakog lika koji tumači, iako mnogi misle da glumi sebe: “Na primjer, Pismo majci u Zagorju! Govorim ja, govori Ljubo Jelčić. On plače, ja ništa. Zavidim mu na suzama koje cure! Uvijek sam svjestan toga da neku ulogu glumim. U doba Stanislavskog, takva moja razmišljanja nisu bila popularna. Ja nisam lik koji tumačim, ja igram taj lik. Nikada ne bih mogao reći: ‘Ja sam Hamlet!’“
Šerment pri stvaranju lika prvo polazi od izgleda, pa mu tek tada ulazi u dušu, za razliku od drugih glumaca koji prvo grade karakter lika, pa ih tek tada zanima kako čovjek izgleda.
Šerment voli teatar, ali podržava svaki izvankazališni događaj kojem su kumovali mladi glumci. Kaže: „Akademija ‘lifra’ mlade glumce koji se zapošljavaju tek kad netko od nas ode u mirovinu, pa je normalno da traže svoje mjesto pod suncem. Iako sam vidio izvrsnih predstava, koje mogu konkurirati svakoj kazališnoj instituciji, mislim da se sve to teško i sporo odvija. Mladi putuju, lutaju, muče se na svakojake načine. Meni je kazalište Gavella drugi dom, pa kao i u mom domu – volim imati svoju ladicu, ‘špigl’, svoje mjesto, sve sređeno, red. Ne volim rad na terenu.“
Šerment je već nekoliko godina u mirovini, ali nikada nije radio toliko kao sada! Šerment je godinama i desetljećima gradio svoju popularnost likovima raznoraznih negativaca, pokvarenjaka, škrtaca, zločestih ljudi, zafrkanata, pakosnika i glupana, seljaka i muža, a da privatno, kaže, nije takav: ‘Još je Dostojevski rekao da je ljudska duša stalaža s mnogo ladica. U životu, blaga sam i mirna osoba, ali u sebi skrivam, kao i svi mi, mnogo toga. Pa kad se nađem na pozornici, uživam u negativcu, i malom i velikom, kojega tumačim, radosno izvlačim te svoje ladice ljubomore, zavisti, zloće.“
Ali – publika ne voli baš uvijek takve likove. „Kaže mi žena na ulici: ‘Joj, kak ste vi i onaj Cinober (tj. ja kao Presvetli i Zvonimir Ferenčić), ma nemrem vas videti! Ja da ga sretnem, ja bih ga ispljuskala na cesti!’
Šerment nema sluha za pjevanje, ali bi rado bio bariton u Rigolettu. Savršeno govori esperanto, uvjeren da će baš taj jezik prvi zbližiti ljude, iako mu veliki narodi nisu skloni, jer nameću svoje jezike. Na esperantu je recitirao i Balade! Intimno, rado bi nastupio u komadima koje piše njegova kći Norma, ali pribojava se optužbi zbog privatizacije, familijarizacije.
Šerment… Trebalo bi prekopati barem pet starinskih trokrilnih ormara da čovjek izvuče i pregleda sve njegove “ladice”! Jedna mu je posebno draga: dan kad je 1943. preveo grupu zagrebačkih glumaca na oslobođeni teritorij, u partizane.
O braći i novcu
Šermenta ćemo ovog tjedna ponovno vidjeti na televiziji, sada u sjajnoj ulozi krčmara Medobuza, u predstavi Glumačke družine Histrion, koja je postavila Diogeneša Tita Brezovackog na scenu HNK u povodu dvadesete obljetnice smrti Branka Gavelle (1885 – 1962).
Iako je znao da glumiti s Histrionima znači i putovati po terenu, odmah je prihvatio poziv Zlatka Viteza: „Znali su da mi je ta uloga slabost! Okusio sam dah Diogeneša potkraj pedesetih godina, kada sam u nekoliko predstava zamijenio nenadmašnog Augusta Cilića koji se bio razbolio. Želio sam tu ulogu isto toliko strasno kao danas Shylocka u Mletačkom trgovcu. Pored uloge u Gruntovčanima, Medobuz je moja životna uloga. Tako dobar i velik kao Cilić nisam, ali je velik uspjeh to što sam drugačiji. Cilić se ne može biti!
Očekivao sam da ćemo s Diogenešom putovati, ali – ništa! Mogu vam reći da od dana premijere do danas nitko od nas nije dobio ni dinara honorara. Meni je svejedno, imam mirovinu, ali u glumačkoj družini ima dečki koji o tome ovise… Tako će teško opstati kao družina!
Zašto mi leži ta predstava? Zato jer je tekst suvremen, jer mnoge rečenice i misli traju i danas. Nije to samo priča o dvojici izgubljene braće već i priča o novcu, a to je vječna tema!“
/ Razgovarao: Dubravko Stojsavljević, Studio, prosinac 1982. / Yugopapir /
