„Danas nam je bolje nego u bivšoj državi, zato jer svatko ima automobil, mobitel, kabelsku televiziju, ne idemo po traperice u Trst i nema redukcija struje.” Tako bi se moglo sažeti reagiranje nekih naših čitatelja na vijest kako smo prije točno godinu dana objavili istraživanje prema kojem je većina hrvatskih građana, a i građana Bosne i Hercegovine, reklo da im je nekad bilo bolje.
Na stranu optužbe za jugonostalgiju i “komunjarstvo”, jer valjda se ne smijemo ni sjećati života prije devedesetih. Na stranu i to što je upravo takav stav totalitaran i, ako hoćete, komunistički. Ali ni danas nemaju svi automobil, stotinu televizijskih programa, mobitel pa ni struju. Začudili biste se da neki dijelovi Hrvatske u 21. stoljeću upravo dobivaju struju zahvaljujući naporima Ujedinjenih naroda. Pa im volonteri i aktivisti u 2016. godini ugrađuju fotonaponske ćelije iz donacijskih programa. A onda u novinarske mikrofone izjavljuju kako su beskrajno sretni jer po prvi puta u kući mogu uključiti frižider pa i televizor. Imaju tek nekoliko televizijskih programa i redukciji se mogu nadati svaki put kad viša sila odluči oblacima zakloniti sunce.
Iz svega nekako slobodno zaključujem da za njih sreća nije ni u skupom automobilu, ni u milijun Foxovih kanala, pa ni u činjenici da mogu birati između 40 modela traperica. Jer stvar je jednostavna, sreća ili kvaliteta života se ne mjere materijalnim. Nećete se osjećati bolje, ako imate 30 televizora. Uvijek možete gledati samo jedan.
Sreća se mjeri drugim vrijednostima. Ona je skup ugodnih iskustava i životnog zadovoljstva koje odražava ispunjenje naših potreba. Stoga je nepotrebno, ako ne i glupo, govoriti kako ste sedamdesetih ili osamdesetih godina lošije živjeli, jer ste imali samo 2 televizijska programa. Tada niste ni imali potrebu za stotinama televizijskih programa koji vam danas daju umjetan dojam života.
Željeli ste traperice? Mogli ste skočiti u Trst po njih. Ili ih kupiti od švercera. I tu ste potrebu zadovoljili. Vozili ste par-nepar zbog nestašica benzina? I dalje ste mogli zadovoljavati svoje potrebe za vožnjom, obilaskom rodbine ili prijatelja. Što vas danas sprječava u tome? Ponekad su se događale redukcije struje? Pa što onda? Ionako niste cijeli dan sjedili pred televizorom ili računalom.
Govoriti da ste bili nesretni zbog toga jer se niste mogli busati u prsa i govoriti da ste Hrvat, Bošnjak ili Srbin je, nama koji duže pamtimo – smiješno. Jer, budite iskreni, to vam stvarno nije bilo na listi prioriteta.
Danas bolje zarađujete? (Molim da mi javite kako. Jamčim da će to ostati između nas.) Ako u usporedbi sa jučer danas imate dvostruko više novca, možda ćete biti i dvostruko sretniji. No jednom kada zadovoljite osnovne životne potrebe, pokazala su istraživanja, milijun puta više novca vas neće činiti milijun puta sretnijim. Kao ni milijun televizijskih programa ili ormar pun traperica. Do sreće vam nikad nije nedostajao taj šoping centar, vjerujte mi.
Znam zašto danas lošije živimo. Jasno ste to rekli prije točno godinu dana. Zato jer živimo u kanibalskom društvu u kojem nam nedostaje sigurnost posla, brinemo hoćemo li moći platiti liječenje pa čak štedimo za vlastiti ukop. Prijateljstvo više nije u modi, a, boga mi, ni solidarnost. Nesretni smo jer nas ljudi i iskustva čine sretnijima. A za to je najmanje potreban novac.
Pokvarili su vas, a da to niste ni shvatili.
Blog „Sve po spisku“ izražava isključivo stavove autora.
