Show
Umro Dragan Nikolić, jedan od najvećih frajera bivše države
Za Prletom su uzdisale žene čitave bivše države pa i ne čudi da se Nikolićevo ime i danas pojavljuje u top listama ‘najboljih frajera bivše Jugoslavije’. Kroz život ga je pratila njegova supruga, jednako proslavljena glumica Milena Dravić. Bračni par nikada nije punio novinske stupce skandalima.
Jedan od najkarizmatičnijih glumaca bivše države, Dragan Nikolić, preminuo je u 73. godini u Beogradu. Filmsku karijeru počeo je 1964. godine manjom ulogom u filmu “Pravo stanje stvari” i tada je potpisan krštenim imenom Dragoslav Nikolić. Ozbiljnu je karijeru počeo s filmom ‘Kad budem mrtav i beo’ redatelja Živojina Pavlovića iz 1967., a nakon toga snimio je više od 120 filmova i TV serija. Proslavio se filmovima “Otpisani” i “Povratak otpisanih”.
Za Prletom su uzdisale žene čitave bivše države pa i ne čudi da se Nikolićevo ime i danas pojavljuje u top listama „najboljih frajera bivše Jugoslavije“. Kroz život ga je pratila njegova supruga, jednako proslavljena glumica Milena Dravić. Upoznali su se ranih sedamdesetih godina na snimanju emisije “Obraz uz obraz” i ostali su nerazdvojni sve do samoga kraja. Nikada nisu punili skandalima novinske stupce.
O glumi i prijateljstvu
Kod onog što mi je predloženo tekstom preko onog što mi predlaže režija, ja izvlačim neke stvari iz svog fundusa i tražim prepoznatljive šifre, neka tumačenja koja su posle toga takođe prepoznatljiva i onima koji me gledaju.
Dakle, više iz života sa ulice, jer gluma i jeste neka vrsta druženja, ne samo nas na sceni nego i nas sa publikom. I to je strašno važno bilo šta da se igra, da se uspostavi taj kontakt. Onaj ko u životu nije umeo da bude drug, koji ne zna šta je to drugarstvo i koji nije doživeo druga kao brata ili obrnuto, taj čini mi se ne ume da uspostavi kontakt sa gledalištem, na kraju krajeva, ni sa svojim partnerom. (Huper, 1992.)
O zvjezdanom statusu
Ma ja ni danas ne znam šta podrazumeva taj pojam. Šta je to „zvezda“? Kako se to postaje? Verovatno je to u svesti drugih ljudi. Sebi stvarno nikada nisam dozvolio luksuz da mislim ne samo da sam zvezda, nego ni da sam najbolji ili na bilo koji način veliki. Verujem da se niko neće uvrediti ako ovo kažem, ali – mislim da je to svojstvo budala – verovati da si neko drugi. Mislim da to nije pitanje odluke ili želje, već vaspitanja. Pripadam generaciji koja je svoje stavove zaista zasnivala na kućnom vaspitanju. Ako hoćete, i na uličnom vaspitanju. Sve su to posebne etičke norme koje se ne uče u školi. (B92, 1992.)
O Otpisanima
“Otpisani” su napravljeni u holivudskom maniru, vrlo ozbiljno. Jedan taksista mi je pričao kako njegov petogodišnji sin gleda “Otpisane”, ali mu nije jasno zašto ovi pucaju u one druge. Novi klinci ne znaju ko su Nemci, a ko su es-esovci, šta je Gestapo i slično, ali se gleda. Ja sam bio “ružno pače”, a Voja Brajović lepotan. (Hello, 2011.)
Dragan Nikolić (Mlad i zdrav kao ruža, 1971)
O snovima i poslu
Jesam sanjao posao kojim ću se baviti, to je istina. I moji su se snovi ispunili. Kao glumac verovao sam u sebe, imao sam želju da pobedim, ali i da pobedim sebe. A i to može da bude opasno – ako ti se ispune svi snovi, postane dosadno. Meni još nije dosadno. Ja sam kroz čitavu karijeru nastojao da, na neki način, u sebe utkam ono što je pisalo na špici prvog filma u kome sam igrao. A pisalo je: “I kad budem mrtav i beo, ja bih ipak hteo da kakva-takva svetiljka budem.” (Večernje novosti, 2013.)
O zabranjenim filmovima i komunističkom režimu
Ne, mi glumci nismo nikada imali taj status, bili smo uvijek zaštićeni. Naravno, kad se zabrani film u kojem igraš, a naročito kad si mlad čovjek, onda misliš da su i tebe na neki način zabranili i to te pogodi. Bili su to mali šokovi. Ali ipak su to snimljeni filmovi. Ima jedan film iz 1971. – “Mlad i zdrav ko ruža” – koji se samo jednom pojavio u Pulskom festivalu i nikad više. Nedavno je prikazan u Beogradu i izazvao je nevjerojatne reakcije. Izgleda kao potpuno novi, avangardni film, kao da je snimljen lani. U tom je filmu prvi put bilo riječi o sprezi policije i kriminala, a završava tako da ja u kameru kažem: “Ja sam vaša budućnost.” (Nacional, 2009.)
O pobuni protiv Miloševićevog režima
To je bilo pitanje stava i te vječne dileme igrati ili ne igrati. Studenti i opozicija tražili su da u znak bunta zatvorimo teatar. Meni ni danas nije jasno zašto se to odnosilo samo na kazališta, a ne i na izložbe, muzeje, cijelu kulturu. No javljali su se i oni koji su smatrali da se kazalište nikad ne smije zatvoriti. Kako sam u to vrijeme bio predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Srbije, obratio sam se studentima rekavši kako samo u svoje ime mogu reći da neću više igrati dok se ne ispune njihovi zahtjevi. U to vrijeme igrao sam u nekoliko beogradskih kazališta i sve predstave u kojima sam ja igrao bile su skinute s repertoara. Ne mislim da je to sada nešto značajno niti to govorim kao potvrdu svoje hrabrosti. To je bio moj stav u tom trenutku. Ne znam kako bih se danas postavio prema tome. (Nacional, 2009.)
Dragan Nikolić, Ilustrovana politika 1968.
O nekada i sada
Za kompjuterom imaš već smišljene igre i možeš da se igraš sam. Kad sam ja bio klinac htio sam da se igram i mislim – šta da radim sam? I onda sa drugovima smišljaš: “Šta da se igramo? Koja je to igra?” Na ulici smo iz svojih glava pravili sebi zabavu. To su bila grupna zadovoljstva, učestvovanje u zajedničkoj fantaziji. To je isti osjećaj kao na sceni. Mašta i igra. (Wine Style, 2009.)
O Mileni
Nemam utisak da smo toliko godina zajedno. Iskreno ne, jer smo živjeli burno i brzo, onako kako i treba živjeti. (Wine Style, 2009.)